:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Kad budem mrtav i beo (1967), Srbija, c/b, 79 min, FRZ Beograd, r.: Živojin Pavlović, sc.: Gordan Mihić, Ljubiša Kozomara, df.: Milorad Jakšić Fandjo, glazba: arhivska, ul.: Dragan Nikolić (Džimi Barka), Neda Spasojević (Lilica), Ružica Sokić (Duška), Dara Čalenić (Mica), Zorica Šumadinac (Bojana), Slobodan Aligrudić (upravnik Milutin), Severin Bijelić (oficir JNA), Vladan Živković (Bubreg).

Mlada vucibatina Janko Bugarski, zvan Džimi Barka, pokušava se probiti kao pjevač. S tim se ciljem povlači srp. provincijom, mijenjajući naselja i žene. Naposljetku stiže u Beograd na natjecanje za mlade talente, gdje doživi fijasko.

Film je jedan od vrhunaca beskompromisnim naturalizmom obilježena opusa Ž. Pavlovića. Džimi Barka svojevrstan je suvr. pikaro pa je i epizodična kompozicija filma logičan sastojak pikarsko-naturalističke strukture, dok je ciklični oblik, koji kompozicija zadobiva u završnici (Džimi se vraća na isto mjesto s kojega je krenuo, u pratnji iste žene, džeparice Lilice), izraz bezizlaznosti njegove isprazne, iako osebujno vitalne, egzistencije koja završava apsurdnom smrću. Kritika je u dezideologiziranom, anarhoidnom i impulzivnom gl. liku vidjela balkanski odjek junaka → Do posljednjeg daha (Džimi tako umire uz ljude koji zaokupljeni sobom i ne primjećuju čin njegova ubojstva), premda je Pavlović otklanjao svjestan Godardov utjecaj. Njegovo umijeće slojevita kadriranja (redovita uporaba drugog plana) i mizanscene uporabom dugih kadrova kao i vrstan osjećaj za ambijentaciju dosežu u filmu jedan od svojih vrhunaca. Ironijski odnos prema mitovima socijalist. Jugoslavije – partizanskoj borbi, JNA i vlasti radničke klase, izrazito je provokativan te je u spoju s prikazom općeg beznađa socijalist. svakodnevice i primitivizma njezinih dionika jasna i silovita kritika vladajućega društv. licemjerja. U Puli je osvojio nagrade za najbolji film i režiju.

D. Radić