Kako je bila zelena moja dolina

Kako je bila zelena moja dolina (How Green Was My Valley, 1941), SAD, c/b, 118 min, 20th Century-Fox, pr.: Darryl F. Zanuck, r.: John Ford, sc.: Philip Dunne, prema romanu Richarda Llevellyna, df.: Arthur Miller, glazba: Alfred Newman, sgf.: Richard Day, Nathan Juran, Thomas Little, ul.: Roddy McDowall (Huw), Maureen O’Hara (Angharad), Walter Pidgeon (Gruffydd), Donald Crisp (Gwilym Morgan), Sara Allgood (Beth Morgan), Anna Lee (Bronwyn), John Loder (Ianto), Patrick Knowles (Ivor), Barry Fitzgerald (Cyfartha), Rhys Williams (Dai Bando), Richard Fraser (Davy), James Monks (Owen).

Huw Morgan se prisjeća djetinjstva u jednoj velškoj dolini potkraj XIX. st. Najmlađi sin u rudarskoj obitelji, polazi, za razliku od oca i braće, školu, ali i sam, nakon pogibije brata Ivora, postaje rudar. Njegova sestra Angharad, iako zaljubljena u župnika Gruffydda, i usprkos njegovoj naklonosti, udaje se za sina vlasnika rudnika. Istodobno, dolazi do otpuštanja rudara te postupno Huwova braća napuštaju dolinu u potrazi za poslom.

Remek-djelo J. Forda, film je amer. kritičar A. Sarris ocijenio uz iste godine snimljenoga → Građanina Kanea, početkom »filma sjećanja« u amer. kinematografiji. Iako je dramaturšku razinu djela odredio ponajprije producent Zanuck, pa je realist. kronika soc. sukoba preoblikovana u obiteljsku melodramu, film se u potpunosti definira tek u autorskom kontekstu Fordova opusa. U tom smislu Ford je kao gl. interes filma predstavio trijumf sjećanja nad tragičnom aktualnošću pa već uvodni kadrovi navješćuju dominantan nostalgičan ugođaj i subjektivnost daljnjih događaja – gotovo je čitav film ispripovijedan kao retrospekcija Huwa (koji povremeno komentira događaje kao izvanprizorni narator), iz njegove je vizure snimljena većina događaja, on je najčešće fokalno središte kompozicije kadra, a brojne scene osvjetljenjem, mizanscenom i montažom odražavaju njegova stanja i osjećaje. Ford, međutim, naglašava krhkost protagonistovih idealiziranih sjećanja – predstavljanjem serije tragedija i neuspjeha, nekoliko smrti, represije patrijarhalne zajednice nad ženama, naposljetku i postupna rasapa patrijarhalne obitelji te upozoravanjem na distanciranost junakova gledanja na događaje i likove. Film ujedno do vrhunca izražava Fordovo poimanje života kao rituala (prispodobljeno samom junaku) – razrađenom koreografijom kretanja glumaca unutar duljih kadrova, često zasnovanom na suprotstavljanju različitih pokreta i reakcija likova u istom prostoru te općenito alternacijom pokreta i mirovanja (kao odrazom strukturne antinomije promjena i statičnog idealizma), uz čestu uporabu dubinskih kadrova klasicistički harmoničnih kompozicija i dojmljivih odnosa svjetla i sjene. Orkestracijom takvih postupaka, uz efektnu glazb. pratnju, Ford je postigao iznimno emocionalan ugođaj naglašeno emfatičnih učinaka, ali se i uklopio u protomodernističke tendencije amer. filma poč. 1940-ih. Komercijalno vrlo uspješan, ponajprije zbog nostalgičnog ugođaja pred ulazak SAD-a u II. svj. rat, film je nagrađen s 5 Oscara – za najbolji film, režiju, crno-bijelu fotografiju i scenografiju te sporednu mušku ulogu (D. Crisp).

B. Kragić