Klobučar, Anđelko

Klobučar, Anđelko, hrv. skladatelj (Zagreb, 1931). Učio svirati orgulje kod A. Vidakovića, a poslije i kod F. Lučića, diplomirao 1955. na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (Historijsko-teoretski odjel). Usavršavao se u sviranju orgulja u Salzburgu i Parizu. Kao muzički voditelj u Dubrava-filmu (1958–63) bira i montira te aranžira i sklada film. glazbu, 1968–2002. profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Prvu originalnu film. partituru napisao je za kratki igr. film Jurnjava za motorom B. Majera (1959). Skladao je glazbu za 55 dok., 20 igr. i 44 anim. filma, a osobito je uspješno surađivao s A. Babajom, npr. Carevo novo ruho (1961), Tijelo (1965), → Breza, → Izgubljeni zavičaj, Kamenita vrata (1992). Koristi se tekovinama glazbe XX. st. – disonancama, kvartnim akordima, clusterima, proširenim tonalitetom i atonalitetom, ali aranžira i djela drugih autora (C. Monteverdija u Izgubljenom zavičaju). Služi se i stilizacijom stare glazbe (Carevo novo ruho), stilizacijom i citatima folklora (Breza) te najrazličitijim glazb. jezicima – od ekspresionizma preko pointilizma i minimalizma do impresionizma. Iznimno je plodan skladatelj tzv. ozbiljne glazbe (simfonijska, komorna, glasovirska, vokalna i scenska djela) te cijenjen orugljaš. Ostali važniji (igr.) filmovi: Jury (A. Babaja, 1962., kratkometr.), Ljubav (A. Babaja, 1963., kratkometr.), Suvišan čovjek (B. Majer, 1965., kratkometr.), Crne ptice (E. Galić, 1967), → Kad čuješ zvona, U gori raste zelen bor (A. Vrdoljak, 1971), Basna (A. Babaja, 1974., kratkometr.), Tajna Nikole Tesle (K. Papić, 1980), Olovna pričest (E. Galić, 1995., srednjometr.).

I. Paulus