Koncert

Koncert (1954), Hrvatska, c/b, 92 min, Jadran film, r.: Branko Belan, sc.: Vladan Desnica, B. Belan, df.: Oktavijan Miletić, glazba: Silvije Bombardelli, montaža: Radojka (Ivančević) Tanhofer, ul.: Nada Škrinjar (Ema), Branko Špoljar (Edmund), Mirna Stopić (Emica), Nela Eržišnik (Barbara), Relja Bašić (Bartol), Zvonimir Rogoz (Pjaskovski), Sonja Šagovac (Beata), Rudolf Kukić (Maks), Viktor Bek (Leopold), Neda Petaki (Gretchen), Miroslav Petrović (Berislav), Vlasta Hegedušić (Julka), Stevo Vujatović (čelist), Bruno Mandić (flautist), Milivoj Presečki (violinist), Borivoj Šembera (maitre d’hotel), Jurica Dijaković (novinar), Milan Orlović (Žika), Marika Tacinovski (sekretarica), Vladimir Leib (kuhar), Ivan Pajić (Viktor), Ana Hercigonja (Estera), Slavko Mihalić (Mijo), Antun Nalis (natporučnik).

Zagreb, svibanj 1945. Skupina omladinaca dobiva prostorije u nacionaliziranoj zgradi u koje unosi rekvirirani koncertni glasovir. Tražeći poduku, u podrumu zgrade pronalaze staru učiteljicu glasovira – Emu, kojoj u tom trenutku naviru sjećanja na po jedan dan njezina života 1914., 1922., 1929. i 1941. Potom s omladincima odlazi do glasovira te prepoznaje da je riječ o glazbalu iz njezina djetinjstva.

Četiri retrospekcijske epizode uokvirene fabulom iz 1945. smještaju Eminu turobnu svakodnevicu u dane velikih pov. događanja: atentat na nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu u prvoj ili početak šestosiječanjske diktature u trećoj, ali istodobno i sudbine niza likova, od kojih su neki provedeni kroz nekoliko epizoda (Edmund). Epizode povezane naratorom odaju donekle kroničarsku strukturu koja je možda pod utjecajem → Građanina Kanea, a što bi mogla potvrditi i vrlo precizno razrađena dubinska mizanscena. Zbog izbjegavanja klas. fabularnog stila, epizodičnosti, a osobito protagonistkinje koja se zbog svoje pasivnosti više može nazvati antijunakinjom, film je preteča modernizma u hrv. kinematografiji, ali je to, istodobno, bilo uzrokom i razmjerno široke negativne recepcije. Na film. festivalu u Puli nagrađena je samo N. Škrinjar Brončanom arenom. Kasnije su generacije kritičara u znatnoj mjeri revalorizirale film, često ga u anketama najboljih hrv. filmova smještajući na visoka mjesta.

D. Marković