Kradljivac djece

Kradljivac djece (Il ladro di bambini, 1992), Italija, boja, 112 min, Erre Produzioni/Aia Film/Raidue/Arena/Vega, r.: Gianni Amelio, sc.: G. Amelio, Sandro Petraglia, Stefano Rulli, df.: Tonino Nardi, Renato Tafuri, glazba: Franco Piersanti, ul.: Enrico Lo Verso (Antonio), Valentina Scalici (Rosetta), Giuseppe Ieracitano (Luciano), Florence Darel (Martine), Marina Golovine (Nathalie).

Mladi policajac Antonio mora odvesti jedanaestogodišnju Rosettu, koja se na nagovor majke prostituirala, i njezina devetogodišnjega brata Luciana iz Milana u dječji dom na Siciliju. Tijekom puta oni se zbližavaju.

Neupadljivom fotografijom i suzdržanim stilom, sklonošću prema soc. analizi te naglašenim sentimentalizmom prema likovima, film nastavlja neorealističke tendencije iz djela V. De Sice i C. Zavattinija. Emocionalnost priče koja se efektno razvija u formi putovanja, razrađena je vizualnim naglascima s malo dijaloga ili bez njih (scene obiteljskog ručka i kupanja u moru) te ublažena preciznim i nesentimentalnim opisom života u južnoj Italiji, a zanimljive su posvete De Sicinim → Kradljivcima bicikla i → Čistačima cipela kao i Truffautovu filmu → Četiristo udaraca. Film je nagrađen Europskom film. nagradom za najbolji film te velikom nagradom žirija na festivalu u Cannesu.