Kraljica Kristina

Kraljica Kristina (Queen Christina, 1934), SAD, c/b, 97 min, MGM, r.: Rouben Mamoulian, sc.: Salka Viertel, H. M. Harwood, df.: William Daniels, glazba: Herbert Stothart, ul.: Greta Garbo (Kristina), John Gilbert (Antonio), Ian Keith (Magnus), Lewis Stone (Oxenstierna), Elizabeth Young (Ebba), C. Aubrey Smith (Aage).

Mlada šved. kraljica Kristina, na prijestolju od svoje pete godine, treba stupiti u dogovoreni brak. Ona se, međutim, zaljubi u španj. ambasadora Antonija, kojega je upoznala za jednoga tajnovita boravka izvan dvorca, prerušena u paža. Kako je on katolik, ta veza u protestantskoj Švedskoj izaziva polit. skandal te se Kristina, naposljetku, zbog ljubavi odlučuje na abdikaciju.

U osnovi je ove melodrame gluma G. Garbo, temeljena na njezinoj iznimnoj fotogeničnosti te spoju suzdržanosti i artificijelnosti kojima je utjelovljivala tip vampa – protuslovne, nedostižne žene nedokučive muškarcima. Romantični duh filma najrazvidniji je u završnoj sceni junakinjina odlaska u egzil: kamera vozi naprijed od totala broda do sugestivna krupnog plana Garbo zagledane u daljinu. Iako ponajprije uzorni primjer tzv. prestižnih holivudskih produkcija 1930-ih, odn. romantiziranih pov. melodrama s ljubavlju i individualističkim impulsima za slobodom kao gl. motivima postupaka likova, film je poststrukturalistička kritika tumačila i u kontekstu problematiziranja motiva seksualnog ambigviteta (junakinjino odjevanje u mušku odjeću, kritički stav prema instituciji braka, međuodnos ženskih likova, junakinjina odluka o ispunjenju želje naspram pokoravanju dužnosti, gotovo androgin izgled G. Garbo). Po tim tumačenjima razrada motiva dvorskih glasina koji strukturiraju fabulu filma služi kao kod upućen lezbijskoj publici, iako se može sagledavati i kao narativni pandan stilu zasnovanom na stilizacijama u osvjetljenju, fotografiji i glumi.

B. Kragić