Krici i šaputanja

Krici i šaputanja (Viskningar och rop, 1972), Švedska, boja, 106 min, Svenska Filminstitutet/Cinematograph AB, r. i sc.: Ingmar Bergman, df.: Sven Nykvist, glazba: J. S. Bach (sarabanda iz Suite br. 5 u e-molu) i Frédéric Chopin (Mazurka u a-molu, op. 17, br. 4), sgf.: Marik Vos-Lundh, ul.: Harriet Andersson (Agnes), Ingrid Thulin (Karin), Liv Ullmann (Maria/majka), Kari Sylwan (Anna), Erland Josephson (David, liječnik), Anders Ek (Isak, svećenik), Henning Moritzen (Joakim, Marijin muž), Georg Årlin (Fredrik, Karinin muž), Lena Bergman (Maria kao dijete), Linn Ullmann (Marijina kći).

Karin i Maria vraćaju se u obiteljski dom gdje njihova sestra Agnes umire od raka. Agonija potencira i ogoljuje složene psihol. i emotivne odnose triju sestara i njihove odane služavke Anne.

Film je strukturiran ravnomjernom izmjenom prizora u sadašnjosti s četirima sekvencama koje, počinjući ili završavajući krupnim planom lica, svaki od četiriju gl. ženskih likova prikazuje iz njezine vlastite vizure. Povezane krvavo crvenim pretapanjima s okvirnom fabulom, ti prizori unutarnjeg doživljaja ne pružaju kauzalna objašnjenja sadašnjih događaja, nego predočuju emocionalne reakcije na njih. Središnja tema (ne)mogućnosti komunikacije razvija se kroz niz prizora – od Agnesina očajničkoga krika: »Zar mi nitko ne može pomoći?«, preko Marijina okrutnog odbijanja Karinina evociranja sestrinske ljubavi i svećenikova priznanja da je njegova vjera slabija od Agnesine, do prizora u kojemu Anna drži Agnes na golim grudima u položaju koji priziva ikonografsku figuru pietà. Ni Agnesina agonija ne može pomiriti krajnosti egoizma koje utjelovljuju njezine sestre: Maria je samoživa i senzualna, Karin suzdržana i intelektualna; dok prva emotivne veze stavlja u službu vlastitog užitka čak i kad to prerasta u sadizam prema bližnjima, potonja mazohistički uskraćuje užitak sebi i drugima. Završna retrospekcija, fokalizirana kroz Annu koja čita Agnesine dnevničke opise trenutaka obiteljske sreće, izravno upućuje na ključnu vrijednost ljudskog života: »Primila sam dar koji se različito naziva: zajedništvo, drugarstvo, povezanost, privrženost. Mislim da je to ono što se naziva milošću«. Neprikaziv izravno, takav se trenutak može samo prizvati u sjećanje, zapisati u dnevnik, simbolički predočiti, kao npr. u prizoru bliskosti Karin i Marije, u kojemu je njihov razgovor zamijenjen Bachovom Sarabandom, ili figurativno vizualizirati. Bergman do vrhunca dovodi majstorstvo režiranja krupnih planova i korištenja izražajnosti lica, pri čemu H. Andersson, I. Thulin i L. Ullmann minimalne funkcionalne dijaloge višeznačno razrađuju tjelesnim izrazom. Suprotstavljanje dominantne žarko crvene boje tapeta, tepiha i zavjesa likovima u dugim bijelim haljinama, koje uokviruje u strogim klasicističkim kompozicijama, ali i blijedim, svijetlim eksterijerima, vizualno predočuje i tvori mnogoznačnost viđenoga. Na ključnu ulogu boje upozorava i sâm redatelj: »Svi se moji filmovi mogu zamisliti kao crno-bijeli, osim Krika i šaputanja.« Nominiran za 5 Oscara (i za najbolji film i režiju), nagrađen je onim za fotografiju.

T. Brlek