Krik

Krik (Il grido, 1957), Italija/SAD, c/b, 116 min, Robert Alexander Production/ SpA Cinematografica, r.: Michelangelo Antonioni, sc.: M. Antonioni, Elio Bartolini, Ennio De Concini, df.: Gianni Di Venanzo, glazba: Giovanni Fusco, ul.: Steve Cochran (Aldo), Mirna Girardi (Rosina), Alida Valli (Irma), Betsy Blair (Elvira), Dorian Gray (Virginia), Lynn Shaw (Andreina).

Kad se njegova višegodišnja ljubavnica Irma odbije udati za nj, mada joj je umro muž, mehaničar Aldo kreće s kćerkicom Rosinom na besciljan put dolinom Poa. Posjećuje bivšu zaručnicu Elviru, potom se zaposli na benzinskoj crpki udovice Virginije, a onda završi s prostitutkom Andreinom. Naposljetku se odluči vratiti kući.

Krik je film u kojemu je Antonioni dalje razradio motive reducirane emocionalne komunikacije i otuđenja iz svojih ranijih melodrama te postavio temelje središnjem dijelu opusa. Film sustavno odustaje od klas. naracije i dramaturgije, slijedeći besciljna protagonista na njegovu fizičkom i psih. putovanju potaknutom iracionalnim impulsom. Prikaz protagonistova unutarnjeg stanja, njegove dezorijentiranosti i dezintegriranosti, modernističke je strukture spora tempa te mu je stoga komplementaran. Fascinantno snimljen pusti ravničarski krajolik doline Poa (često u izmaglici) dojmljivo nadopunjuje i sugerira »opustošeno« i »zamagljeno« psih. stanje otuđena protagonista, vizualno znakovito izgubljena u okolnom prostranstvu, dok povremena industrijska zdanja upućuju na dehumanizaciju suvr. civilizacije. Antonioni majstorski rabi duge kadrove snimljene ugl. pokretnom kamerom (česte panorame i povremene vožnje) koji nerijetko završavaju efektnim otkrivanjem novog sadržaja kadra (zgrade, mosta), sugestivno gradeći ugođaj svijeta u kojemu je čovjek stranac. Aldovo putovanje neki su tumačili kao obrnutu Odiseju, s obzirom na to da on putuje od svoje ljubljene, a ne prema njoj, od uporišne točke vlastite egzistencije i film. strukture, a ne prema njoj. Izniman po, za redatelja nekarakterističnom, protagonistu prihvatljivom za gledateljsku simpatiju, film izravno anticipira moderne, egzistencijalistički usmjerene filmove ceste.

D. Radić