Kroz tamno ogledalo

Kroz tamno ogledalo (Såsom i en spegel, 1961), Švedska, c/b, 92 min, Svenska Filmindustri, r. i sc.: Ingmar Bergman, df.: Sven Nykvist, glazba: Johann Sebastian Bach, ul.: Harriet Andersson (Karin), Max von Sydow (Martin), Gunnar Björnstrand (David), Lars Passgaard (Minus).

Karin i njezin suprug, liječnik Martin, dolaze u posjet njezinu ocu, piscu Davidu, i mlađem bratu Minusu koji žive na otoku. Karin pati od psih. poremećaja i sve češćih halucinacija te počinje vjerovati da će Bog doći kroz zid napuštene spavaće sobe na katu i da ona može kroz taj zid ući u drugi svijet. Naposljetku, Karin i njezin brat upuštaju se u incestuozni odnos.

Prvi dio Bergmanove tzv. film. trilogije (slijede → Pričesnici i → Šutnja), nastavlja se analizom osobnosti umjetnika na redateljevo ranije djelo Lice (1958). Dok je u tom filmu implicitno opravdavao umj. poziv koji uključuje i obmanjivanje okoline, u ovom lik umjetnika (David), potpuno posvećen profesiji, pati od iluzije vlastite veličine. U tom smislu David je i autoreferencijalna figura samog Bergmana, što je razvidno u sceni u kojoj pisac ima beretku i staru kožnu jaknu – redateljeve omiljene odjevne predmete, a njegova patnja zbog knjiž. »muka« i »mrskih riječi« iskazuje ideju o jeziku kao stranom pa i neprijateljskom elementu, što će Bergman do vrhunca dovesti u → Šutnji i → Personi. Film etablira more kao jedan od trajnih okvira Bergmanovih ambijenata (asketski okoliš vizualizacija je očaja i otuđenja osamljenih protagonista), a potvrđuje redateljevo zanimanje za motiv igre u igri: u jednoj sekvenci Karin, Minus i Martin izvode u Davidovu čast kratak Minusov dramolet, izrazito ironično djelo koje Minus opisuje kao »moralitet namijenjen isključivo pjesnicima i piscima«. Sam Minus sebe poima kao perfekcionista i purista pa je svjestan da je njegov otac osrednji pisac; ipak, njegova je dominantna značajka seksualna nezrelost što dovodi do fizičkog ljubavnog odnosa njega i sestre, a pod utjecajem Karinina psih. stanja. Iako David na kraju prolazi duhovnu preobrazbu, film završava potpunim Karininim kolapsom i njezinim odlaskom helikopterom u duševnu bolnicu. Bergman takvo razrješenje priprema majstorskim varijacijama perceptualnih fenomena poput iznenadnih prirodnih zvukova (glasanje galebova, grmljavina, kiša) koji duboko uznemiruju junakinju i asocijativno upućuju na njezino mentalno stanje, a čiji je značaj naglašen i dugim trenucima tišine te vizualiziranjem njezinih halucinacija o onostranoj zbilji; Božja objava se naposljetku očituje kao divovski pauk pa film označava i početak Bergmanovih sumnji u kršć. Boga, koji je ovdje označen kao »destruktivan i opasan« što se u Pričesnicima radikalizira sumnjom u bilo kakvo Božje postojanje. Film je nagrađen Oscarom za najbolji film na stranom jeziku.

B. Kragić