:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Kum II (The Godfather, Part II, 1974), SAD, boja, 200 min, Paramount, pr. i r.: Francis Ford Coppola, sc.: Mario Puzo, F. F. Coppola, prema Puzovu romanu, df.: Gordon Willis, glazba: Nino Rota, sgf.: Dean Tavoularis, Angelo Graham, George Nelson, ul.: Al Pacino (Michael Corleone), Robert de Niro (Vito Corleone), Robert Duvall (Tom Hagen), Diane Keaton (Kay Adams), John Cazale (Fredo Corleone), Talia Shire (Connie), Lee Strasberg (Hyman Roth), Michael V. Gazzo (Frankie Pentangeli), G. D. Spradlin (senator Pat Geary), Richard Bright (Al Neri), Roger Corman (senator), James Caan (Sonny).

Usporedni prikaz karijera mafijaškog šefa Vita Corleonea poč. XX. st. i njegova sina Michaela pedesetak godina poslije predočuje složenu povezanost odanosti i moći kroz odnose između dvaju naraštaja.

Dvije usporedno prikazane fabularne linije, koje kronološki prethode odn. slijede zbivanja u prvom filmu, razvijaju motivskim sklopovima i oblikovnim postupcima njegove ključne teme kroz međuodnos sličnosti i razlika, kontinuiteta i diskontinuiteta. Dok prizori, dijalozi i atmosfera citatom, inverzijom ili parodijom (početna sekvenca obiteljske svečanosti sada je pogreb, a Anthonyjeva prva pričest vulgarno pretjerivanje sa stotinama uzvanika) prizivaju prvi film, sudbine oca i sina u drugom također su dane kao inačice istog modela, a značenjski su određene neposrednim kontekstom u kojemu se aktualiziraju. Svakom je protagonistu dodijeljeno po pet epizoda, briljantnim montažnim ritmom povezanih u cjelinu koja ostavlja dojam podjednakog trajanja, premda su Michaelove dvostruko dulje, potencirajući varljivost percepcije odnosa prošlosti i sadašnjosti i njihovu nesumjerljivost. Dvije su fabularne linije čak šest puta povezane motivima djece, upućujući na središnje značenje prolaznosti i trajanja, dok udvajanje protagonista istodobno predočuje homologiju i neponovljivost. Proturječno jedinstvo u razlici prošlosti i sadašnjosti istaknuto je i osvjetljenjem: Michaelove epizode, u kojima prevladavaju tamne i zagasite boje, a likovi su katkad svedeni na siluete, suprotstavljene su svijetlim, sepijastim prizorima Vitove mladosti. Michael, koji je u čitavom filmu sniman tako da mu oči nikada nisu osvijetljene, na kraju ostaje potpuno sam, kako u svojoj apsolutnoj moći izvana, tako i u paranoidnoj izopačenosti iznutra, ne dostigavši svjetlosnu ravnotežu prvoga filma. Coppola ponovno u prvi plan ističe glumačke kreacije: Pacino sigurno razvija Michaelovu sposobnost da iznenadi svakom kretnjom ili odlukom, dok de Niro citiranjem i nijansiranjem majstorski nadopunjuje Brandovu kreaciju iz prvog dijela. Film je nagrađen sa šest Oscara (od 11 nominacija) – za najbolji film, režiju, sporednu mušku ulogu (de Niro), scenarij prema predlošku, scenografiju i izvornu glazbu.

T. Brlek