:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Lady Eve (1941), SAD, c/b, 97 min, Paramount, r. i sc.: Preston Sturges, prema izvornoj priči Moncktona Hoffea, df.: Victor Milner, glazba: Sigmund Krumgold, ul.: Barbara Stanwyck (Jean/Eve), Henry Fonda (Charles Pike), Charles Coburn (Harrington), Eugene Palette (Horace Pike), Eric Blore (Pearlie), Melville Cooper (Gerald), Martha O’Driscoll (Martha), Janet Becher (Janet Pike), William Demarest (Muggsy).

Po povratku s jednogodišnjeg boravka u amazonskoj prašumi, gdje je proučavao zmije, naivni mladi bogataš Charles Pike susreće na putničkom brodu pustolovku Jean Harrington. Iako se u nju zaljubljuje, oni se zbog nesporazuma razilaze. Da bi vratila njegovu naklonost, Jean izigrava engl. aristokratkinju Eve i u pratnji oca, »pukovnika« Harringtona, dolazi u Pikeov obiteljski dom, veliku ladanjsku vilu u Connecticutu.

Jedan od posljednjih izravnih odvjetaka screwball-komedije, film razgrađuje temeljne žanrovske obrasce upozoravanjem na artificijelnost same forme – u jednoj od prvih scena B. Stanwyck promatra H. Fondu u blagovaonici kroz svoje ogledalo. Sturges maniristički varira žanrovske motive dinamičnog »rata spolova«, zamjene identiteta te razrješenja u pastoralnom ambijentu, kao i obrazac »komedije ponovnog vjenčanja« – Eve mora drugi put zavesti Charlesa, a naposljetku i lik dominantne, samosvojne junakinje koja cinizmom i inherentnom bezobzirnošću u ostvarenju svoje želje – lagodnog života (a ne utopijske zajednice) korespondira s junakinjama film noira. Komentiran i kao ironična verzija priče o čovjekovu protjerivanju iz Raja (na što upućuju naslov, karakterizacija junakinje, ali i junaka kao povodljivog), tumačen kroz paralelu sa Shakespeareovom Olujom (posebice zbog odnosa junakinje i njezina oca, majstora trikova), film znatno više od ranijih, klas. ostvarenja žanra, naglašava relativnost sretnog razrješenja čemu pridonosi i verbalno potvrđivanje identičnosti Jean i Eve.

B. Kragić