Barry Lyndon

Barry Lyndon (1975), SAD, boja, 185 min, Warner /Hawk Films/Peregrine Productions, r. i sc.: Stanley Kubrick, prema romanu W. M. Thackerayja, df.: John Alcott, glazba: J. S. Bach, Fridrik Veliki, G. F. Händel, W. A. Mozart, G. Paisiello, F. Schubert, A.Vivaldi, sgf.: Ken Adam, Roy Walker, Vernon Dixon, kgf.: Ulla-Britt Søderlund, Milena Cannonero, ul.: Ryan O’Neal (Barry Lyndon), Marisa Berenson (Lady Lyndon), Patrick Magee (vitez de Balibari), Hardy Krüger (kapetan Potzdorf), Michael Hoden (pripovjedač), Leon Vitali (Lord Bullingdon), Diana Koerner (Lischen), Steven Berkoff (Lord Ludd).

Životni put Redmonda Barryja, od ranih 1760-ih do 1789., njegova lutanja Europom za Sedmogodišnjeg rata, pustolovine što ih proživljava kao kockar i pruski špijun, potom brak s bogatom nasljednicom Lady Lyndon, od koje dobiva titulu i prezime.

Protagonistov je život podijeljen u dva naslovljena dijela i epilog. Dok se prvi dio ugl. odvija u eksterijerima, drugi, koji javni uspjeh braka pokazuje kao unutrašnji rasap, pretežno se zbiva u komornim interijerima i ritmu obiteljskih obreda. Simetričnost i inverzija glavna su oblikovna načela i na fabularnoj i na izvedbenoj razini: osobine koje Barryju omogućuju uspjeh u prvom dijelu, postaju pogubne u drugom, dok ponavljanje karakterističnih situacija naglašava kako izmjene konteksta mijenjaju značenja postupaka. Pripovjedač u prvom licu iz predloška zamijenjen je nevidljivim, sveznajućim, ali izrazito subjektivnim pripovjedačem, koji, sažimajući i anticipirajući događaje, pretvara potencijalno dramatična zbivanja u niz antiklimaksa. Kompozicije dugih kadrova, pretežno totala i polutotala, oblikovane prema slikama Gainsborougha, Chardina, Constablea, Hogartha i Watteaua, dodatno pojačavaju dojam posredovanja, uokvirujući likove u sklopove određene arhitekturom ili krajolikom. Vizualna faktura, ostvarena snimanjem pri prirodnom osvjetljenju, čak i u svijećama osvijetljenim interijerima, u spoju s komentarima pripovjedača iz aksiološke vizure dominantne klase i glazbom toga razdoblja, stvara prikaz iluzije koju predrevolucionarno aristokratsko eur. društvo svojom umjetnošću tvori o sebi. Kretanje likova, kako na bojnom polju tako i u salonima, strogo ograničavaju društv. obredi u kojima sudjeluju: dvoboji, zavođenje, kartanje i plaćanje dugova, a rijetki prizori koji statične, formalizirane kompozicije prostornih i hijerarhijskih odnosa zamjenjuju kamerom iz ruke, prikazuju konfliktne situacije s teškim posljedicama. U završnom dvoboju, jedinom događaju prikazanom u stvarnom trajanju, Barry prvi put iskazuje sukladnost moralnog načela i društv. forme, odbijajući pucati u svojega posinka, ali za to plaća gubitkom noge i simboličkom kastracijom, postajući od aktivna sudionika uzdržavani bogalj. Kombinirana upotreba zuma i teleobjektiva u istom kadru lako pretvara dubinske slike u plošne, »slikarske« prizore, naglašavajući kako središnju temu integracije pojedinca u društv. strukture, tako i ključni postupak uklapanja pojedinosti u cjelinu djela, transformirajući trodimenzionalnost prostora u linearno kretanje vremena, dodatno naglašeno datumom na kraju filma. Oscarom su nagrađeni fotografija, scenografija, kostimi i adaptacija glazbe (Leonard Rosenman).

T. Brlek