Laughton, Charles

Laughton, Charles, britansko-amer. glumac i redatelj (Scarborough, 1899 – Hollywood, 1962). Sin hotelijera, studirao glumu u Londonu. U kazalištu profesionalno glumi od 1926., na filmu od 1928 (od 1933. ugl. u SAD-u). Krupan, s godinama sve grotesknije fizionomije, sklon glum. stilu kojim upozorava na vlastitu briljantnu tehniku, s osobitim uspjehom glumi hedonističke, impulzivne i svojeglave likove, no ostvaruje iznimnu raznolikost pa povremeno prigušuje tehniku uvjerljivo sugerirajući pritajenu nervozu likova. Ističe se interpretacijom Nerona kao infantilnog sadista u filmu U znaku križa (C. B. De Mille, 1932), potom glumi više markantnih pov. likova, npr. junake Privatnog života Henrika VIII. (A. Korda, 1933, Oscar) i Rembrandta (A. Korda, 1937). Osobito dojmljiv ulogama autoritarnih figura, npr. okrutna zapovjednika u → Pobuni na brodu Bounty, i cinična suca u filmu Slučaj Parradine (A. Hitchcock, 1947), katkada naglašava komične elemente takvih likova (Hobsonov izbor D. Leana, 1954). Pred kraj karijere ostvaruje seriju iznimnih karakternih uloga, kao odvjetnik u → Svjedoku optužbe te u Spartaku S. Kubricka (1960) i Prijedlogu i usvajanju O. Premingera (1962) kao rezignirani rimski odn. spletkama sklon amer. senator. Jedinom film. režijom (→ Noć lovca) privukao je znatnu pozornost, a tijekom čitave karijere uspješno je glumio i režirao u kazalištu. Ostale važnije ul.: Barrettovi iz ulice Wimpole (S. Franklin, 1934), Ruggles iz Red Gapa (L. McCarey, 1935), Zvonar crkve Notre-Dame (W. Dieterle, 1939., kao Quasimodo), Ova zemlja je moja (J. Renoir, 1943). Njegova supruga Elsa Lanchester (1902–1986) također je bila glumica (nastupila je uz njega u više filmova, npr. Privatni život Henrika VIII., Svjedok optužbe).

N. Gilić