Filmski leksikon
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Losey, Joseph, američko-brit. redatelj (La Crosse, Wisconsin, 1909 – Pariz, 1984). Iz obitelji englesko-nizozemsko-njem. podrijetla, diplomirao kaz. umjetnost i engl. književnost, bio kaz. kritičar (New York Times, New York Herald Tribune, Saturday Review of Literature) i redatelj, od 1937. režira obrazovne i dok. filmove u produkciji Rockfellerove zaklade, potom je redatelj na radijskim mrežama NBC i CBS, 1945. režira kratkometr. krim. film Pištolj u njegovoj ruci, a 1948 (nakon zapažene kaz. postave Brechtova Galileja) cjelovečernji prvijenac, antirasističku alegoriju Dječak sa zelenom kosom, u kojemu naznačuje trajnu preokupaciju destruktivnom dominacijom društv. konformizma nad individualizmom. Krim. film noir Njuškalo (1951) najavljuje kasnije sklonosti razrađenoj uporabi ambijenata u cilju psihol. karakterizacije kao i preokupaciju motivom uljeza, dok je M (1951) zanimljiv »amerikanizirani« remake istoimenog filma F. Langa. Zbog sudjelovanja u radu ljevičarskih kult. društava i članstva u Komun. stranci, 1951. postaje predmetom istrage Komiteta za protuamer. djelatnosti te napušta SAD. Nastanivši se u Vel. Britaniji, režira melodrame Uspavani tigar (1954) i Prisan stranac (1956), potom krim. filmove Vrijeme bez milosti (1957), u kojemu kroz priču, prožetu frojdističkim elementima, o ocu alkoholičaru opterećenom grižnjom savjesti koji pokušava spasiti nevina sina od pogubljenja, osuđuje smrtnu kaznu, detekcijski film Nenajavljeni sastanak (1959), s kritičkim aluzijama na establishment i vrhunski gangsterski film → Betonska džungla, kojim stječe izniman ugled u franc. kritike. U daljnjim se ostvarenjima sve više bavi analizom ambigviteta i složenosti seksualnih opsesija i moralnih nesavršenosti karaktera. Melodrama s radnjom u Veneciji Eva (1962), sudska drama iz I. svj. rata → Za kralja i domovinu, potom djela prema scenarijima H. Pintera i s radnjom u ambijentima brit. viših klasa → Sluga, → Nesreća i → Ljubavni glasnik (Grand Prix u Cannesu), filmovi okvirne ljubavne tematike Romantična Engleskinja (1975) i Pastrva (1982., u Francuskoj) pa Gospodin Klein (1976., u Francuskoj), »kafkijansko« djelo o postupnom gubljenju identiteta (motiv dvojnika), s radnjom za njem. okupacije Francuske, te elegantna adaptacija Mozartove opere Don Giovanni (1979) odlikuju se ugođajem tjeskobe, prijetnje i ugroženosti, sa sugestijama unutarnjih proturječja i potisnute nasilnosti likova te svjedoče o redateljevoj zaokupljenosti klasnim sukobima, osobnim ambicijama i licemjerju (po dijelu kritike s moralističkih pozicija koje očituju i puritanski pesimizam spram ljudske prirode). Zadržavši pomnu pozornost prema vizualnim detaljima (česta uporaba zrcala) i metaforičkoj funkciji zorno prikazanih prostora, postupno se okrenuo od retorički naglašenog stila (nazivanog i »baroknim«), kakav je najizrazitiji u Evi prema red. suzdržanosti, ali i sve sofisticiranijim narativnim strukturama oslonjenima na miješanje prošlosti i sadašnjosti, subjektivne vizure, a u Romantičnoj Engleskinji i metatekstualne postupke. U tom smislu tenziju između društv. klasa, izvanjske mirnoće i unutarnjih strasti, intelekta i emocija, prostora i likova, zajednica i stranaca nadograđuje zaokupljenošću strukturnom napetošću priče i diskurza. Tijekom 1970-ih režirao je i nekoliko djela izravne polit. tematike, npr. Umorstvo Trockoga (1972), Galileo (1975), prema Brechtovoj drami, Putovi na jug (1978., u Francuskoj), dok se u svojemu posljednjem filmu Pod parom (1985) nekarakteristično usredotočio na više ženskih protagonista.

B. Kragić