Lubitsch, Ernst

Lubitsch, Ernst, njemačko-amer. redatelj (Berlin, 1892 – Hollywood, 1947). Sin rusko-žid. trgovca, od 1908. glumi u noćnim kabaretima i vodviljima, od 1911. član trupe M. Reinhardta, a od 1912. nastupa i na filmu, gdje 1914. počinje režirati, isprva krakometr. i srednjometr. komedije u kojima često glumi. Od 1918. posvećuje se isključivo film. režiji. Prvi veliki uspjeh postiže egzotičnom pustolovnom melodramom Oči mumije Ma (1918), a status jednog od najistaknutijih njem. redatelja stječe raskošnim kostimiranim melodramama → Gospođa Dubarry i → Anna Boleyn, u kojima vješto spaja spektakularne i intimističke prizore. Na potonjima razvija fabule niza komedija kombinirajući efektne vizualne dosjetke, inventivnu uporabu dekora, dinamičnu mizanscenu, satirički duh i erotske motive: → Princeza ostrigâ, Lutka (1919), Kohlhieselove kćeri (1920), Romeo i Julija u snijegu (1920), Brdska mačka (1921). Po dolasku u Hollywood 1923 (isprva radi za Warner, od 1927. ugl. za Paramount) također režira komedije, s radnjom u kozmopolitskim, »dekadentnim« ambijentima i likovima iz visokih klasa. Bračni krug (1924), Zabranjeni raj (1924), Opet me poljubi (1925), Lepeza lady Windermere (1925), To je dakle Pariz (1926) dovode do popularizacije kovanice Lubitsch Touch kao oznake njegova umijeća da erotski provokativne sadržaje uobliči rafiniranim stilom zasnovanim na nijansama glum. gesta i izmjenama detalja odn. krupnih planova sa srednjima (također objektivnih i subjektivnih kadrova), a u cilju suptilnih uvida u ponašanje likova. Dolaskom zvuka takav prosede nadograđuje efektnim kontrapunktiranjem ili uklapanjem replika, glazbe i šumova pa režira više mjuzikala operetnog ugođaja – Ljubavna parada (1929), Monte Carlo (1930), Nasmijani poručnik (1931), Vesela udovica (1934), u kojima je inventivno rješavao postavu glazb. scena, kao i niz tzv. sofisticiranih komedija (→ Nevolje u raju; Nacrt za život, 1933; Anđeo, 1937), čije obrasce u Osmoj ženi Modrobradog (1938) i → Ninočki uspješno uklapa u screwball-komediju. Umijeće balansiranja između komičnog i tjeskobnog te majstorsko variranje motiva zabuna oko identiteta, kao i rastuću sklonost prema dijaloškim situacijama obogaćenima autoreferencijalnošću dovodi do vrhunca u filmu Trgovina iza ugla (1940), o zaposlenicima jedne trgovine odjećom u Budimpešti prije II. svj. rata (odmak od uobičajenih tema), koja se odlikuje i nijansiranim prožimanjem veselih trenutaka tugom, te u antinacističkoj farsi → Biti ili ne biti. Takve postupke nešto manje razrađeno nastavlja u svojemu prvom filmu u boji, obiteljskoj komediji amer. tematike Nebo može čekati (1943., nominacija za Oscara za najbolji film i režiju) i u svojemu posljednjem dovršenom filmu, romantičnoj komediji Cluny Brown (1946), s radnjom u ambijentima engl. više klase prije II. svj. rata. Umro je za snimanja filma Dama u hermelinu (1948) koji je nepotpisano dovršio O. Preminger. Jedan od najistaknutijih redatelja klas. fabularnog stila i majstor komedije, u najuspjelijim je ostvarenjima 1930-ih i 1940-ih zaokruženo ironizirao i diskretno podrivao moralne i društv. konvencije razradivši prosede zasnovan na narativnim elipsama kojima je pojačavao sugestivnost prikazanog i upozoravao na značenje neprikazanog. Producirao je više svojih, te filmove drugih redatelja, npr. Čežnju F. Borzagea (1936).

B. Kragić