Luda ljubav

Luda ljubav (L’amour fou, 1968), Francuska, c/b, 252 min, Cocinor/Sogexportfilm/Les Films Marceau, r.: Jacques Rivette, sc.: Marilu Parolini, J. Rivette, df.: Alain Levent, Étienne Becker, glazba: Jean-Claude Éloy, ul.: Jean-Pierre Kalfon (Sébastien), Bulle Ogier (Claire), Josée Destoop (Marta), Yves Beneyton (Yves).

Kaz. redatelj Sébastien postavlja Racinovu Andromahu. Njegova supruga Claire, predviđena za ulogu Hermione ubrzo napušta predstavu. Zamjenjuje je prva Sébastienova supruga Marta. Njega predstava potpuno zaokuplja te ne primjećuje da Claire počinje pokazivati znakove psih. bolesti. Nakon neuspjela samoubojstva, Claire pokuša ubiti i Sébastiena, potom ga napušta. Shvativši da je izgubio voljenu ženu, i sam na rubu psih. sloma, on napušta pokus da bi s Claire proživio dva dana lude ljubavi.

Remek-djelo J. Rivettea do vrhunca dovodi redateljevu preokupaciju vremenom. Neuobičajene duljine (nazivan i »filmom rijekom«) i slobodne narativne konstrukcije, film podjednako naglašava trenutke životne (i glum.) improvizacije, oklijevanja, slučajnosti i čistog protoka vremena kao i intenzivne trenutke emocionalnih kriza u odnosima među protagonistima. Vrativši se prikazu umj. skupine u trenutku pristupanja kreativnom činu (što je temeljni fabularni okvir njegova prvoga filma → Pariz nam pripada), Rivette ga je sadržajno (pokuse bilježi tv ekipa) i formalno usložnio (scene pokusa realizirane su 16-milimetarskom kamerom u stilu filma istine, a one o intimnom životu likova 35-milimetarskom). Film potvrđuje autorove preokupacije psih. neurozama, motivom ludila i dezintegracijom ljudskih veza, kao i prirodom film. i kaz. iluzije (kaz. pokusi na kojima se citiraju fragmenti Racinove Andromahe mogu se tumačiti i kao komentar intimističke fabule, ali funkcioniraju ponajprije kao Rivetteov komentar kreativnog procesa režije i vođenja glumaca); istodobno postiže ravnotežu između fabularne strukture i ogoljivanja postupka realizacije, naglašenog u većini redateljevih filmova.

B. Kragić