Filmski leksikon
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Ludi Pierrot (Pierrot le fou, 1965), Francuska/Italija, boja, 112 min, Paris Films/Dino De Laurentiis Cinematographica, r. i sc.: Jean-Luc Godard, prema romanu Opsesija Lionela Whitea, df.: Raoul Coutard, glazba: Antoine Duhamel, Boris Bassiak i Antonio Vivaldi (koncert za flautu), ul.: Jean-Paul Belmondo (Ferdinand Griffon), Anna Karina (Marianne Renoir), Dirk Sanders (Fred), Raymond Devos (čovjek na molu), Graziella Galvani (Ferdinandova žena), Samuel Fuller (Samuel Fuller), László Szabó (politički emigrant), Jean-Pierre Léaud (mladić u kinu).

Jednog 14. srpnja Ferdinand Griffon napušta građ. život i s bivšom djevojkom Marianne Renoir kreće prema romantičnom jugu. Niz pljački, ubojstava i prijevara neizbježno vode tragičnom kraju.

Strukturiran u tri dijela, od kojih prvi prikazuje postvarenu egzistenciju u kojoj gosti na zabavi razgovaraju citirajući reklame, drugi pokušaj da se život preobrazi preuzimanjem fikcionalnog identiteta, a treći suočenje s destruktivnim posljedicama takva nastojanja u činu koji nepovratno spaja slučaj i namjeru, film je usredotočen na promišljanje povratne sprege stvarnosti i fikcije. Govoreći u kameru, Ferdinand opisuje kako je smislio zaplet romana koji neće opisivati živote likova nego ono među njima: odnose, zvukove, boje. Kombinacijom disparatnih elemenata i oblikovnih postupaka, film. kodovi određuju se prema naslijeđu slikarstva i književnosti, poistovjećujući introspekciju protagonista s ispitivanjem mogućnosti filma: prikaz događaja određen je značenjem koje imaju za pojedine likove, prekidan pjesmama i izravnim obraćanjima kameri, temporalni i kauzalni slijed negira se naizmjeničnom montažom uzastopnih zbivanja, predočeno se modificira uporabom jednobojnih filtara te vizualnim i verbalnim citatima, slici se supostavljaju dnevnički komentari. Aktivirajući brojne kulturne reference, od Célinea, Picassa i Vijetnama do Rimbauda, Fullera i arapskog svijeta, »montaža atrakcija« oblikuje prikazano u složene značenjske sklopove dovodeći tumačenje do nužna nasilnog prekida beskonačnog odgađanja smisla, pri čemu se glorifikacija slučaja, spontanosti, nelogičnosti i proizvoljnosti prokazuje kao ponavljanje klišeja, upozorava na nemogućnost radikalnog raskida. Suvr. stvarnost kakvom je doživljava Ferdinand ponavlja opis Velázquezova svijeta koji je pročitao na početku filma: »idioti, patuljci, bogalji, deformirani klaunovi odjeveni kao prinčevi, čija je jedina zadaća da se smiju samima sebi za zabavu beživotnim prijestupnicima uhvaćenim u zamku društvenih konvencija, urota, laži...«. Uviđajući nemogućnost da se uživi u zadanu ulogu Pierrota, Ferdinand spoznaje kontekstualnu određenost svakog objašnjenja: »Ja sam samo veliki upitnik nad mediteranskim obzorom«.

T. Brlek


LUDI PIERROT, J.-L. Godard (Jean-Paul Belmondo i Anna Karina)