Bauer, Branko

Bauer, Branko, hrv. redatelj i scenarist (Dubrovnik, 1921 – Zagreb, 2002). Studirao veterinu, od 1949. organizator u Jadran filmu, 1950. režira Filmski pregled i dok. film Naša djeca. Već dječjim filmovima Sinji galeb (1953., njegov prvi dugometražni) i Milioni na otoku (1955) odaje utjecaje klas. fabularnog stila. Ratna melodrama → Ne okreći se sine (Zlatna arena za režiju) privlači pozornost psihol. karakterizacijom te inovativnom dramaturgijom (dječak je isprva antipatičan, partizanski suradnici naizgled negativni). Slijedi dojmljiva melodrama → Samo ljudi, dok u Tri Ane (1959., u mak. produkciji), dijelom pod utjecajem tal. neorealizma, istražuje mogućnosti realist. film. pripovijedanja i depatetizacije emocija. Ta priča o ocu koji traga za kćeri odlikuje se sugestivnom atmosferom bijede i beznađa s efektnim duljim kadrovima i daljim planovima (snimatelj B. Blažina, scenograf V. Tadej) te suzdržanom glumom D. Stefanovića, a spominje se i kao preteča jugosl. crnoga filma (u Sarajevu zabranjen za prikazivanje). Nakon komedije → Martin u oblacima, uspjehe postiže kasnije manje cijenjenim filmovima Prekobrojna (1962), o omladinskim radnim akcijama, s M. Dravić, Lj. Samardžićem i B. Dvornikom u gl. ulogama, te → Licem u lice (Zlatna arena za režiju, ex aequo). Potom se pokušava prilagoditi prevladavajućim modernističkim tendencijama, npr. Doći i ostati (1965), katkada ih spajajući s populističkim sižejima, pa se posvećuje radu na TV. Pozornost privlači dječjim ratnim filmovima Zimovanje u Jakobsfeldu (1975., Srebrna arena za film, Zlatna arena za scenarij, s A. Diklićem) i Salaš u malom ritu (1976), oba iz tv-serije Salaš u malom ritu (1976). Kritika dugo nije prepoznala njegovu red. vještinu, a unatoč čestom bavljenju tipičnim socijalist. idejama kao i nagradama, zbog sklonosti prema žanrovima te izbjegavanja jednostrane karakterizacije i odnosa likova teško se uklapao u proizvodna pravila koja su preferirala odjeke socrealizma ili socijalist. esteticizam. Nakon 1980. mijenja se ukus kritike te N. Polimac priređuje monografiju Bauer (1985). Sudjelovao je u pisanju scenarija svojih filmova, a uspješno je surađivao sa snimateljem B. Blažinom. Postavio je visoke standarde u radu s djecom glumcima (T. Polanec, Z. Lukman, S. Štimac), značajan je i za karijere odraslih (B. Dvornik, M. Dravić). Ostali važniji filmovi: Zagorje slavi (1952., dok.), San male balerine (1954., kratki igrani), Nikoletina Bursać (1964), Četvrti suputnik (1967), Boško Buha (1978).

N. Gilić