Ljubavnici

Ljubavnici (Les Amants, 1958), Francuska, c/b, 89 min, Nouvelles Éditions de Films, r.: Louis Malle, sc.: L. Malle, Louise de Vilmorin, prema priči Točka sutrašnjice Dominique-Vivant Denon, df.: Henri Decaë, glazba: Johannes Brahms, ul.: Jeanne Moreau (Jeanne Tournier), Jean-Mare Bory (Bernard Dubois-Lambert), Alain Cuny (Henri Tournier), José Louis de Villalonga (Raoul Florčs), Judith Magre (Maggy), Gaston Modot (Coudray).

Jeanne je osam godina u braku s bogatim novinskim izdavačem iz Dijona Henrijem. Posvećen poslu, on zanemaruje mladu suprugu kojoj gl. zabavu predstavljaju tjedni posjeti prijateljici Maggy u Parizu. Tamo Jeanne nalazi ljubavnika, neženju Raoula, ali i on joj ubrzo dosadi. Dok se vraća u Dijon, automobil joj se pokvari te je do kuće odveze mlad arheolog Bernard. Henri mu ponudi prenoćište i te noći Jeanne i Bernard postaju ljubavnici.

U svojem drugom igr. filmu (nagrađenom Srebrnim lavom u Veneciji), Malle je u potpunosti definirao preokupacije analizom duhovnog propadanja odn. učmalosti građanske klase. U tom smislu Malleov klasicistički red. postupak uvelike se naslanja na franc. realist. roman (napose Flauberta), dok se tematski uklapa u libertinsku tradiciju franc. kulture s naglaskom na slobodnoj ljubavi kao načinu podrivanja društv. konvencija. Film je izazvao skandal zbog prikaza preljuba kao sredstva junakinjina samoispunjenja, kao i njezina odbijanja moralnih zahtjeva vlastite klase u korist senzualnog iskustva i nesigurne budućnosti te zbog, za ono doba, vrlo slobodne ljubavne scene. Ta je scena potpuno uklopljena u opći ton i ugođaj djela zasnovan na romantičnoj percepciji strasti kao realnosti (po dijelu kritike na rubu trivijalnih ljubavnih romana) i dočaran senzualnom, impresionističkom fotografijom (posebice maglovitih krajolika) i glazb. pratnjom Brahmsova Seksteta br. 1 za gudače, op. 18. Dok se prvi dio filma (do ljubavne veze Jeanne i Bernarda) naslanja na tradiciju komedija običaja odn. satire visokog društva (pa ugođajem i motivima korespondira s → Pravilom igre), prikaz noći ljubavnog odnosa korespondira sa stilom njem. romantičarskog slikara C. D. Friedricha pa i vizualne poetike J. Cocteaua. Film je u cjelini usredotočen na lik Jeanne, što podcrtava i njezina izvanprizorna naracija (ona o sebi govori u trećem licu što pripovjedne razine čini složenijim) te dugi kadrovi velike dubinske oštrine, horizontalne kompozicije u širokom platnu i vožnje koje njezinu okolicu predstavljaju kao dinamičnu pa stoga i sukladnu njezinim osjećajima.

B. Kragić