Muzej voštanih figura

Muzej voštanih figura (Das Wachsfigurenkabinett, 1924), Njemačka, c/b, nijemi, oko 117 min, Neptun-Film AG, r.: Paul Leni, sc.: Henrik Galeen, df.: Hjalmar Junge, sgf.: P. Leni, Fritz Maurischat, Alfred Junge, ul.: Wilhelm Dieterle (pjesnik/Rinaldo Rinaldini), John Gottowt (predstavljač izložbe), Olga Belejeff (zabavljačeva kći), Emil Jannings (Harun al-Rašid), Conrad Veidt (Ivan Grozni), Werner Krauss (Jack Trbosjek).

Na jednom sajmu nalazi se i izložba voštanih figura. Na molbu predstavljača izložbe, mladi pjesnik treba napisati eseje o najopakijim predstavljenim ličnostima. Prva epizoda pripovijeda o kalifu Harunu al-Rašidu u nizu burlesknih zgoda. U drugoj rus. car Ivan Grozni vrši niz okrutnih zločina dok potpuno ne poludi, a u trećoj pjesnik, koji je zaspao pišući eseje, zajedno s predstavljačevom kćeri bježi pred Jackom Trbosjekom.

Usredotočen na variranje motiva tiranije i terora (predstavljene u trima verzijama, likovima Haruna al-Rašida, Ivana Groznog i Jacka Trbosjeka), film se smatra (uz → Doktora Mabusea) paradigmatskim ostvarenjem tzv. demonskog ekspresionizma. Mnogi ga smatraju i posljednjim »čistim« ekspresionističkim filmom, takvim u kojemu se iracionalni ugođaj nastoji ostvariti izobličenim dekorima (nepregledni hodnici, zavojite stube) i osvjetljenjem izrazitih crno-bijelih kontrasta (npr. chiaroscuro Kremlja u epizodi o Ivanu Groznom). Dok prva epizoda burlesknim tonom odudara od preostale dvije i cjeline filma, druga vizualno naglašava motive okrutnosti, a završetkom korespondira s Doktorom Mabuseom. Treća se smatra najuspjelijom; vizualno se temelji na uporabi dvostruke ekspozicije te dojmljivo dočarava ugođaj jeze i mòre koje prodiru u svakodnevicu. P. Leni (1885–1929) je scenografskim elementima nastojao oblikovati ugođaj i u svojemu ranijem filmu Pokrajnje stepenice (1921., suredatelj s L. Jessnerom, i scenograf), dok je po dolasku u Hollywood 1927. režirao nekoliko zapaženih žanrovskih spojeva krim. filma i filma strave s crnohumornim elementima, npr. Mačka i kanarinac (1927), Kineski papagaj (1927) i Čovjek koji se smije (1928).

B. Kragić