Nebo, sateliti

Nebo, sateliti (2000), Hrvatska, boja, 85 min, Interfilm/Ban film/HRT, r. i sc.: Lukas Nola, df.: Darko Šuvak, glazba: Legen, montaža: Slaven Zečević, sgf.: Velimir Domitrović, kgf.: Ksenija Jeričević, ul.: Filip Nola (Jakov Ribar), Barbara Nola (Lucija), Filip Šovagović (Uzelac), Rene Bitorajac (zapovjednik), Ivo Gregurević (braća Škaričić), Lucija Šerbedžija (Iva), Leon Lučev (Johnny), Goran Grgić (Senna), Predrag Vušović (Hans), Leona Paraminski (Jelena).

Šutljivi ratni zarobljenik stjecajem okolnosti dobiva ime Jakov Ribar. Luta ratnom zonom (čini se, nesiguran u svoj identitet) emocionalno distanciran od dramatičnih zbivanja, susreće vojnike, bolesnike i zdravstveno-humanitarne djelatnike, promatra svijet oko sebe i nebo kojim kruže sateliti.

Vizualno i zvučno impresivan, prema mnogim je mišljenjima umjetnički najvrjedniji hrv. dugometražni igr. film s temom iz Domovinskog rata. Pripovijedanje je u velikoj mjeri nelinearno, mnogi su likovi (posebice Jakov) psihološki shematizirani, dok likovno-zvučne, mizanscenske i montažne stilizacije stvaraju bogat, istodobno morbidan i izrazito poetski ugođaj. Jakova je teško nazvati junakom jer nema čvrst identitet ni jasne emocionalno-psihološke reakcije; čak je i u ljubavnom kontaktu zapravo tek zagonetni promatrač, što je u skladu sa sugestijama natprirodnih sposobnosti te uputnicama na alegorijsko (odn. kršćansko) tumačenje filma: dok njegov znanac prati mapu s označenim minama, Jakov hoda ravno kroz minsko polje, ima i moć oživljavanja te se čini da može hodati po vodi. Voda je iznimno važna za kršć. simboliku, a u filmu je retorički istaknuta kao vizualni lajtmotiv. Film je u Puli osvojio Zlatne arene za režiju, fotografiju, kostime i zvuk (Tone Jerković, Gordan Fučkar, Dubravka Premar) te nagradu kritike Oktavijan.

N. Gilić