Osam i pol

Osam i pol (Otto e mezzo, 1963), Italija, c/b, 140 min, Rizzoli, r.: Federico Fellini, sc.: F. Fellini, Tullio Pinelli, Ennio Flaiano, Brunello Rondi, df.: Gianni di Venanzo, glazba: Nino Rota, sgf.: Piero Gherardi, ul.: Marcello Mastroianni (Guido Anselmi), Anouk Aimée (Luisa Anselmi), Sandra Milo (Carla), Claudia Cardinale (Claudia), Rossella Falk (Rossella), Edra Gale (La Saraghina), Caterina Boratto (lijepa nepoznata žena), Madeleine Lebeau (franc. glumica), Barbara Steele (Gloria Morin), Mario Pisu (Mario Mezzabota), Guido Alberti (producent Pace), Tito Masini (kardinal), Annibale Ninchi (Guidov otac), Giuditta Rissone (Guidova majka), Yvonne Casadei (Jacqueline Bonbon), Marco Gemini, Riccardo Guglielmi.

Slavni redatelj Guido Anselmi budi se nakon tjeskobna, klaustrofobična i akrofobična sna. Oporavlja se pred snimanje novoga filma, projekta koji ga ispunjava potpunom nesigurnošću. I dok teku završne pripreme za realizaciju filma o čijem sadržaju još uvijek dvoji, njegovo stanje pogoršavaju nerazriješeni odnosi sa ženama – suprugom Luisom i ljubavnicom Carlom. Producenti ga požuruju, kritičari ispunjavaju sumnjama, novinari su sve nasrtljiviji, pa se njegov doživljaj stvarnosti sve više prepleće sa snovima i vizijama, a sadašnjost s prošlošću.

Jedan od najznačajnijih filmova o filmu (metafilmova), ujedno ostvarenje osobnog, dijelom autobiografskog, autorski ispovjednoga karaktera; naslov je izabran prema broju filmova koje je Fellini dotad režirao (šest cjelovečernjih, kao polovice uzete su jedna korežija i dvije epizode u omnibusima, te sam Osam i pol). Osnovnom strukturom izlaganja nastavlja se na mozaični → Slatki život, a varira i dio njegove problematike (kriza identiteta, teškoće u komunikaciji s okolinom). Stilski predstavlja redateljev prijelaz u novu, izrazitije modernističku fazu započetu epizodom Napasti doktora Antonija u omnibusu Boccaccio 70 (1962). Fellini rabi vrlo složen postupak prepletanja realist. pristupa i stilizacije, liričnosti i groteske, prizora iz sadašnjosti i retrospekcijskih reminiscencija, zbiljskih sadržaja i onih u protagonistovoj mašti. Takvim pristupom tematizira, bogatije od drugih redatelja, sam film. kreativni proces: redatelj misli i stvara u »slikama« koje nisu stvarnost nego film. projekcija stvarnosti, snovi i vizije nisu zbiljska pojavna realnost, ali od nje mogu biti, svojom slikovnošću i simboličnošću, sadržajniji i dojmljiviji. Na svojevrstan način oni su i »istinitiji«, izražavaju podsvijest (u to se doba Fellini oduševio Jungom) u kojoj mogu biti pohranjeni i bitni problemi individue. Budući da je podsvijest ispunjena i libidinoznim sadržajima, seksualnost je, kao nešto teško spoznatljivo i tajnovito interferentna s film. invencijom. Te spoznaje, nadomak kojih se Guido nađe na kraju filma, dovode ga do izmirenja s okolinom, ali i postaju njegov motiv da snima novi film, iako mu je on još uvijek poprilična nepoznanica, upravo kao i vlastiti život. Protagonista, ujedno i fokalizatora zbivanja, s karakterističnom melankolijom tumači M. Mastroianni, kojega je kritika označila Fellinijevim glum. alter egom. Originalan, složeno strukturiran, izražajno vrlo bogat, s autorovim specifičnim darom zapažanja, film je bio gotovo aklamacijski prihvaćen, posebno stoga jer je u razdoblju trijumfa autorskog filma upozorio na mogućnosti autorova izravnijeg komuniciranja s publikom i u mediju igr. filma; Fellini je tim djelom postao »redatelj superzvijezda«. Film je nagrađen Oscarom za najbolji film na stranom jeziku (Fellini je nominiran za režiju), prvom nagradom na festivalu u Moskvi, u anketi londonskog International Film Almanacha proglašen je najuspjelijim filmom snimljenim između 1963. i 1988., a u anketama časopisa Sight & Sound od 1972. stalno je na listi deset najuspjelijih filmova svih vremena.

A. Peterlić