Ponoćna zvona

traži dalje ...

Ponoćna zvona (Chimes at Midnight/Campanadas a medianoche, 1966), Španjolska/Švicarska, c/b, 119 min, Internacional Films Espańola/Alpine, r. i sc.: Orson Welles, df.: Edmond Richard, glazba: Angelo Francesco Lavagnino, ul.: O. Welles (Falstaff), Keith Baxter (Hal), John Gielgud (Henrik IV.), Jeanne Moreau (Doll Tearsheet), Marina Vlady (Kate Percy), Margaret Rutherford (gospođa Quickly), Fernando Rey (Worcester), Michael Aldrige (Pistol), Tony Beckley (Poins), Norman Rodway (Hotspur), Walter Chiari (Silence).

Engleska poč. XV. st., mladi princ Hal, nasljednik kralja Henrika IV., veseljak Sir John Falstaff i njihova družba provode bezbrižne dane. Međutim, u bitki kod Shrewsburyja Hal počne shvaćati svoje obveze te nakon očeve smrti, stupivši na prijestolje kao Henrik V., razvrgava prijateljstvo.

Zasnovan na liku Falstaffa, odn. na Shakespeareovim dramama u kojima se on pojavljuje (1. i 2. dio Henrika IV., Henrik V., Vesele žene windsorske), kao i na fragmentima Rikarda II., a s naratorskim tekstom iz Anglosaksonskih kronika R. Holinsheda, film engl. naslovom, izravnim citatom iz Shakespearea, aludira na Wellesovo čitanje tih drama u nostalgičnom ključu, kao »tužaljke za veselom Engleskom (Merrie England)«, odn. iskaza tema o izgubljenom raju i nestanku zlatnog doba koje je redatelj smatrao središnjima u zap. kulturi, a koje odlikuju i njegove druge filmove, posebice → Veličanstvene Ambersonove. Sam naslov, koji dobiva na važnosti i periodičnom zvonjavom zvona tijekom filma, asocira na motive tuge i smrtnosti, ali i aludira na izvore filma u Wellesovoj postavi osam Shakespeareovih pov. drama (koje obuhvaćaju kronološko razdoblje od Rikarda II. do Rikarda III.) pod istim naslovom u Dublinu 1960. Vrhunski primjer interpretacijskog pristupa film. adaptaciji, djelo za središnji interes uzima sraz životne spontanosti i polit. discipline, odn. sukob retorike, vezane za povijest i politiku, s materijalnim svijetom neposredne stvarnosti konkretiziranim u Falstaffu, kojega Welles oslikava sućutno, ali i ambigvitetno. Tekstualnu retoriku Welles podriva filmskom – brzim vožnjama, često kombiniranima sa stalnim kretanjima glumaca dok govore, postavljanju značajnih govora u totalima te diskontinuiranom montažom dijaloških scena, kao i minimiziranjem monologa. Sekvenca bitke kod Shrewsburyja također dekonstruira retoriku polit. spektakla i ironizira koncept viteštva naglašavanjem brutalna karaktera borbe brzim izmjenama kadrova, kombinacijom kamere iz ruke, širokokutnih objektiva, usporenog i ubrzanog pokreta, panorama i statičnih kadrova, uz mnoštvo pozadinskih zvukova i šumova. Zahvaćajući skalu binarnih opozicija, od kojih je najvažnija ona između Falstaffa i Henrika IV., prvoga kao potpuno fizičkog, što je naglašeno samom Wellesovom korpulentnošću i njegovim čestim obuhvaćanjem gotovo čitava prostora u prizoru, a drugoga kao gotovo nestvarne figure »čiste retorike«, film se neumitno kreće od ugođaja svetkovine do melankolije, tame i rasapa. U Cannesu 1966. nagrađen je posebnom nagradom povodom 20 godina festivala.

B. Kragić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Ponoćna zvona. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1424>.