Priča o Tokiju

traži dalje ...

Priča o Tokiju (Tokyo Monogatari, 1953), Japan, c/b, 139 min, Shochiku, r.: Yasujiro Ozu, sc.: Y. Ozu, Kogo Noda, df.: Yuharu Atsuta, glazba: Kojun Saito, sgf.: Tatsuo Hamada, montaža: Yoshiyasu Hamamura, ul.: Chishu Ryu (Shukishi Hirayama), Chieko Higashiyama (Tomi Hirayama), Setsuko Hara (Noriko), So Yamamura (Koichi), Haruko Sugimura (Shige), Kyoko Kagawa (Kyoko), Kuniko Miyake (Fumiko), Shiro Osaka (Keizo).

Shukishi i Tomi Hirayama žive u Onomichiju s kćeri Kyoko. Kada odluče otići u Tokio posjetiti sina Koichija i kćer Shige, Hirayame su jako uzbuđeni, no djeca nemaju vremena ni volje za druženje s roditeljima – samo udovica drugoga sina Noriko posvećuje dužnu pozornost svekrvi. Nezadovoljni posjetom, Shukishi i Tomi odlaze, svraćajući usput k sinu Keizou u Osaku, jer se razočarana Tomi razbolijeva. Nakon njezine smrti obitelj se nakratko okuplja zbog sprovoda.

Film pripada zreloj fazi Ozuova rada te se odlikuje dosljednim korištenjem statične kamere i ugl. bližih i srednjih planova (osim kada je udaljeniji plan funkcionalan za informaciju o prostorima ili zbivanjima te za rijetke lik. stilizacije), nenametljivim montažnim povezivanjem (osim u finalu), smještanjem točke promatranja (kamere) otprilike u visinu očiju čovjeka koji kleči na podu (odn. na tatamiju), preglednom fotografijom i suptilnom glumom. Djelo je na Zapadu potaklo usporedbe Ozuove umjetnosti s haikuom, jap. pjesničkom formom u kojoj se ekonomičnim stilom i malim brojem izražajnih sredstava stvara dojmljiva pjesnička slika te izaziva osjećaj produhovljenosti. Kao i haiku, film rabi jednostavnu ikonografiju, s jasnim kontrastima života i smrti, ljepote i grubosti, iako je prema nekim mišljenjima zapravo tezičan zbog prikaza negativnih suvr. modela obiteljskih odnosa. Junaci se suočavaju s prolaznošću, varljivošću iluzija te barijerama u obiteljskoj komunikaciji (tipična redateljeva tema); jedan je sin liječnik, drugi je poginuo u ratu, kći se bavi simptomima prolaznosti u salonu za ljepotu, majka umire razočarana, otac ostaje sam, ne iskazujući svu dubinu naslutive tuge, no oslobađa Noriko njezine dužnosti prema raspadnutoj obitelji. Premda je Kyoko među djecom najpozitivniji lik, i ona se razočarala u život, a samosvijest i toplina postupaka Noriko povezani su s osobnim iskustvom patnje te s pravilima jap. obiteljske tradicije zbog kojih želja za individualiziranim življenjem izaziva grižnju savjesti. U elegično-sjetnom pripovijedanju junak neumitno ide prema samoći i smrti pa prizori grada i tračnica s kraja filma podsjećaju na kadrove s početka, simbolizirajući sukob starog i novog te retorički osnažujući strukturno zaokruživanje filma. Lik glumice S. Hara zove se isto kao i u → Kasnom proljeću, mnogi su motivi prerađeni iz ranijih Ozuovih ostvarenja, a scenarist K. Noda inspirirao se i melodramom Pripremi se za budućnost (L. McCarey, 1937). Popularnosti filma u Japanu pridonijelo je bavljenje aktualnom temom – raspadom obitelji i odnosom djece prema roditeljima. Eur. i amer. tumačenja filma, isprva pretežito vođena usporedbom s temeljnim postavkama zen-budizma i haiku poezije, Ozu je pripisivao zapadnjačkom neznanju. U godišnjoj anketi jap. časopisa Kinema Jumpo film je zauzeo 2. mjesto, u anketi časopisa Sight and Sound iz 2002. peti je na listi najboljih filmova uopće.

N. Gilić

ilustracija
PRIČA O TOKIJU, Y. Ozu

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Priča o Tokiju. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1470>.