Psiho

traži dalje ...

Psiho (Psycho, 1960), SAD, c/b, 108 min, Shamley, r.: Alfred Hitchcock, sc.: Joseph Stefano (prema istoimenom romanu R. Blocha), df.: John L. Russell, glazba: Bernard Herrmann, montaža: George Tomasini, ul.: Anthony Perkins (Norman Bates), Janet Leigh (Marion Crane), John Gavin (Sam Loomis), Vera Miles (Lila Crane), Martin Balsam (detektiv Arbogast), John McIntire (šerif Chambers), Simon Oakland (psihijatar), Frank Albertson (Tom Cassidy).

Nakon krađe 40 000 dolara, Marion Crane krene prema Californiji, svojem ljubavniku Samu Loomisu. Zaustavi se u usamljenom motelu vlasnika Normana Batesa. Marion biva ubijena, a detektiv Arbogast, Sam i Marionina sestra Lila pokušavaju otkriti što se dogodilo.

Svoju sklonost prema intervencijama u žanrovsku strukturu klas. narativnog filma, A. Hitchcock doveo je do vrhunca u Psihu, filmu koji je inaugurirao žanr modernog horora (zajedno s filmom Smrt u očima M. Powella, 1960) te je, po nekim tvrdnjama, unutar prostora žanrovskog filma pružio mogućnost »larpurlartističkog« poimanja medija. U prvom dijelu filma fokalizator je lik Marion, a u drugome se fokalizacijsko središte gubi i zamjenjuje perspektivama likova Normana, Sama, Lile i Arbogasta te, naposljetku, i psihijatra koji tumači Normanovo psihopatološko stanje. Ubojstvom Marion, u prvom dijelu filma junakinju s kojom se publika identificira, redatelj drastično podriva zakonitosti klas. naracije, dok u drugom dijelu, kombiniranjem različitih fokalizatora, uskraćuje mogućnost trajnije identifikacije s bilo kojim od likova, sprječavajući gledatelja da konačnu pobjedu Sama i Lile nad Normanom doživi kao katarzu. Štoviše, činjenica da su likovi Sama i Lile bezlični, osobito u usporedbi s Marion, gledatelja može uputiti na suosjećanje s podrobnije razvijenim likom Normana, napose s obzirom na pretposljednju scenu u kojoj »majka« posve zavlada njime. Stoga je R. Wood postavio tezu o samom gledatelju kao protagonistu filma, dok je feministička kritika Marioninu smrt tumačila konačnim ušutkavanjem ženskog »pogleda«, koji se prethodno borio za vlastito uspostavljanje u patrijarhalnom svijetu muških »pogleda« kao nositelja društv. moći. Usredotočenost na samu narativnu strukturu, jednako kao i svojevrsno »matematičko kodiranje« provodnih motiva, npr. načela binarnost i (hotel na početku filma/Batesov motel, par Marion–Norman/par Sam–Lila, dva ubojstva) razvidnog i u utjecajnoj glazb. partituri, omogućuje sagledavanje Psiha i kao svojevrsne anticipacije strukturalističkog filma. Zbog pomne (ikonoklastične) usredotočenosti na prirodu narativne strukture te fotografsko-montažnoga stilskog iskaza (najizrazitije u sceni ubojstva pod tušem) i mogućnosti mnogobrojnih psihoanalitičkih tumačenja (može se izdvojiti opis odnosa Marion i Normana kao mogućih ljubavnika u kojemu se izmjenjuju stanja dominacije i podčinjenosti), film se tumači i kao modernističko ostvarenje, a s obzirom na žanrovski kontekst, katkada čak i kao anticipacija postmodernizma.

D. Radić

ilustracija
PSIHO, A. Hitchcock

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Psiho. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1513>.