Bonnie i Clyde

Bonnie i Clyde (Bonnie and Clyde, 1967), SAD, boja, 111 min, Tatira-Hiller/Warner, r.: Arthur Penn, sc.: David Newman, Robert Benton, df.: Burnett Guffey, glazba: Charles Strouse, ul.: Warren Beatty (Clyde Barrow), Faye Dunaway (Bonnie Parker), Gene Hackman (Buck Barrow), Estelle Parsons (Blanche), Michael J. Pollard (C. W. Moss), Denver Pyle (Frank Hamer), Dub Taylor (Ivan Moss), Gene Wilder (Eugene Grizzard).

Teksas, 1931. Ruralni mladi par, Clyde Barrow i Bonnie Parker, osnivaju bandu koja se ubrzo pročuje pljačkama banaka i ubojstvima. Medijski odjek njihovih pothvata učini ih slavnima, što im pomogne u prevladavanju seksualnih frustracija. Međutim, policijski obruč oko njih sve se više steže.

Krenuvši od stvarnih gangstera B. Parker i C. Barrowa, A. Penn je scenarij, uz producentsku podršku W. Beattyja, uklopio u viđenje kriminalaca kao romantičarskih odmetnika od rigidnog društv. okružja i monotonije prosječne egzistencije. Kao i u njegovim ranijim filmovima → Ljevorukom revolverašu i Potjeri bez milosti (1966), odmetnici postaju žrtve društv. većine koja ne pristaje na izdvojenost i različitost, no ovaj se put takav stav poklapa s duhom vremena obilježenim kontrakulturnim nastupom mladog naraštaja, koji je film entuzijastično prihvatio. Izrazito epizodična kompozicija, naglašena glazb. pratnja prizora (s pjesmama), brze i nagle montažne spone, vizualna izražajnost, isprepletanje gangsterskog filma i melodrame s elementima komedije, filma ceste i filma nostalgije, prožetost društveno-kritičkim natruhama i tada smjelim erotskim tonovima te intenzivnim prikazom nasilja učinili su film senzacijom. Penn je još jednom nakon Ljevorukog revolveraša eksplicitno posegnuo za psihoanalitičkim motivima (pištolj kao nadomjestak penisa, pljačka kao zamjena za seksualni čin), a posebno je zanimljivo povezivanje stjecanja seksualne moći s medijskom afirmacijom, kao intrigantan komentar esencijalne uloge medija u amer. društvu. Gotovo jedinstveno kritičarsko viđenje filma kao presudnoga prijelaznog ostvarenja iz klasičnog u moderno razdoblje amer. kinematografije možda je donekle pretjerano te zanemaruje neke nedostatke (npr. osciliranje Clydeova lika između poremećenog infantilizma i romantičarske tradicije). Završna sekvenca pogibije naslovnih junaka stekla je antologijski status vizualnom atraktivnošću i montažnom razrađenošću (nazivana je »baletom krvi i metaka u slow-motionu«) te emocionalnim trenutkom međusobnih pogleda junaka prije masakra kojim upućuju na spoznaju vlastitoga kraja. Oscarima su nagrađeni fotografija i sporedna glumica (E. Parsons).

D. Radić