Rosemaryna beba

Rosemaryna beba (Rosemary’s Baby, 1968), SAD, boja, 135 min, Paramount, r. i sc.: Roman Polanski, prema romanu Ire Levina, df.: William A. Fraker, glazba: Krzysztof Komeda, ul.: Mia Farrow (Rosemary Woodhouse), John Cassavetes (Guy Woodhouse), Ruth Gordon (Minnie Castevet), Sidney Blackmer (Roman Castevet), Maurice Evans (Hutch), Ralph Bellamy (dr. Sapirstein), Charles Grodin (dr. Hill).

Suvremeni New York. Mlada Rosemary i njezin suprug Guy usele se u novi stan, gdje se ubrzo zbliže s postarijim bračnim parom Castevet. Rosemary zatrudni, a s vremenom počne sumnjati da su Casteveti sotonisti koji se žele domoći njezina djeteta.

Sva zbivanja u filmu, za razliku od predloška, sagledana su iz perspektive lika Rosemary, čime je postignuta snažna identifikacija gledatelja s protagonisticom i njezinim tjeskobnim sumnjama. Takav postupak omogućio je i radikalnije tumačenje po kojemu je sotonistička sljedba i njezina akcija zapravo Rosemaryn psihopatološki zamišljaj, a tema filma je psihički rasap junakinje (čime se Polanski bavio u → Odvratnosti i Stanaru, 1976). Priča, kao spoj trilera i horora, poslužila je redatelju za niz intrigantnih motiva (npr. brak dominantnoga Guya i mnogo mlađe i pasivne Rosemary sadržava izvorno sadomazohističke elemente, a činjenica da je Rosemary psihofizički poput djevojčice i da je Guy često tretira kao otac metaforički sugerira gotovo incestuozno-pedofilsku crtu njihova odnosa), odn. za parabolu suvr. zap. društva kojim dominiraju egoizam i materijalna pohlepa, čija najtragičnija posljedica nije nestanak društv. solidarnosti, nego rasap obitelji kao ključnoga emocionalnog utočišta pojedinca. Značenjska slojevitost, izniman ugođaj i fascinantan nastup M. Farrow u ulozi krhke i tjeskobne, za redateljev opus karakteristične, žene žrtve, značajke su koje Rosemarynu bebu čine jednim od najznačajnijih onodobnih filmova. R. Gordon osvojila je Oscara za sporednu ulogu, a R. Polanski je bio nominiran za scenarij.

D. Radić