Slatki život

Slatki život (La dolce vita, 1960), Italija c/b, 178 min, Riama Film/Gray Films/Pathé, r.: Federico Fellini, sc.: F. Fellini, Tullio Pinelli, Ennio Flaiano, Brunello Rondi, df.: Otello Martelli, glazba: Nino Rota, ul.: Marcello Mastroianni (Marcello Rubini), Anita Ekberg (Sylvia), Anouk Aimée (Maddalena), Magali Noël (Fanny), Alain Cuny (Steiner), Yvonne Furneaux (Emma), Lex Barker (Robert), Valeria Ciangottini (Paola), Walter Santesso (Paparazzo).

Marcello Rubini, novinar u potrazi za senzacijama u rimskomu mondenom svijetu, tijekom jednoga uobičajenog dana prisustvuje ekstravagantnoj izložbi, spektakularnom dolasku zvijezde Sylvije, raskalašenoj zabavi, neuspjelom samoubojstvu jedne prijateljice i uspjelom samoubojstvu filozofa Steinera. Noć provodi kao gost jedne aristokratske obitelji, da bi se ujutro našao na plaži dok ribari iz mora izvlače golemu nakaznu hobotnicu.

Film označava Fellinijev prijelaz na drugu fazu stvaralaštva – potpuno napustivši obrasce klas. naracije, odlučuje se na tzv. mozaičnu strukturu (nizanje bogato obrađenih »krišaka života« bez izrazite uzročno-posljedične povezanosti), za modernističkiji pristup i »velegradsku« tematiku – suvr. svijet izobilja, otuđenosti i relativiziranosti moralnih vrijednosti s usredotočenjem na junaka u krizi identiteta. Već sam početak filma s kadrovima helikoptera, koji prevozi veliki kip Krista kao reklamni model leteći iznad antičkog akvedukta pokazuje redateljevu zaokupljenost prikazom dekadentne potrošačke civilizacije zasnovane na konfuziji različitih slika, odn. suprotstavljanju slika modernog života sa snimkama simbola kult. povijesti (Karakaline terme, bazilika sv. Petra, fontana Trevi). Dojam duhovne praznine pojačavaju središnji dram. trenutak – Steinerovo samoubojstvo te završetak u kojemu nakazna riba funkcionira kao tzv. globalna metafora – simbolično, nakazno lice suvr. društva čiji je paradigmatski predstavnik sam protagonist – svi njegovi susreti sa ženama završavaju nezadovoljavajuće, a pridruživanje film. zvijezdi pod vodoskokom dovodi do prekida njegova rada, što je i ironičan simbol protagonistove duhovne impotencije. Film je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, a prema imenu lika novinara Paparazza nastao je naziv za tip novinara u potrazi za senzacijama.

B. Kragić