Stradanje Ivane Orleanske

Stradanje Ivane Orleanske (La Passion de Jeanne d’Arc, 1928), Francuska, c/b, 110 min (komerc. verzija 85 min), nijemi, Société Générale de Films, r.: Carl Theodor Dreyer, sc.: C. Th. Dreyer, Joseph Delteil, prema zapisima sa suđenja i dijelovima Delteilovih romana Život Ivane Orleanske i Muka Ivane Orleanske, df.: Rudolph Maté, sgf.: Hermann Warm, Jean Hugo, ul.: Renée Falconetti (Ivana), Eugene Silvain (Pierre Cauchon, biskup od Beauvaisa), Maurice Schutz (Nicolas Loysleur, kanonik katedrale u Rouenu), Michel Simon (Jean Lemaitre), Antonin Artaud (Jean Massieu), Ravet (Jean Baupetre, kanonik Pariza i Besançona), André Berley (Jean d’Estivet, kanonik Bayeuxa i Beauvaisa, tužitelj), Jean d’Yd (Guillaume d’Evrard).

Suđenje i smaknuće franc. nac. junakinje, koja je, nakon što je pridonijela obratu u francusko-engl. ratu (poraz engl. vojske kod Orléansa 1429), na suđenju u Rouenu 1431. osuđena na smrt i spaljena kao krivovjerka i vještica (rehabilitirana 1456., proglašena sveticom 1920). U prvom se dijelu portretiraju suci, visoki crkveni autoriteti na čelu s biskupom Cauchonom i prikazuje prostor sudnice, u drugom suđenje i presuda, a u trećem pripreme za egzekuciju i spaljivanje.

Stekavši u Francuskoj izniman ugled filmom Poštuj svoju suprugu (1925), Dreyer je od producenata dobio mogućnost režije djela prema potpuno osobnom izboru. Film je, prema nekim tvrdnjama, bio zamišljen kao zvučni, što odgovara pretežito verbalnoj građi radnje, ali se pred samo snimanje odustalo zbog tehn. problema oko tek uvedene zv. tehnologije (te je tvrdnje Dreyer poslije djelomice demantirao). Iako je proces trajao 18 mjeseci, Dreyer je radnju sažeo na duljinu od jednog dana – posljednji dan suđenja i egzekuciju. Kao i inače, težio je realističnosti u evokaciji prošlosti: pažljivim uvidom u dokumentaciju procesa, kao i preuzimanjem historiografski prihvatljivih dijelova Delteilovih romana, vjernim kostimima, ambijentiranjem i oskudim dekorom; potonje su istakle i fotografija R. Matéa i scenografija H. Warma (»bešćutni hladni prostori«). Dojam realističnosti postignut je i nastupanjem glumaca bez šminke. Većinom realiziran u krupnim planovima, s dugim međunatpisima, često neovisnima o tekstovima koje izgovaraju glumci u snimci, održava pozornost ekspresivnom glumom, posebno protagonistice R. Falconetti u svojoj jedinoj film. ulozi, naglašenim ekspresionističkim kutovima, dugim panoramama i vožnjama (inače, Dreyer je isticao da je na njega utjecao S. M. Ejzenštejn). Završni prizor spaljivanja na lomači, u otvorenom prostoru i širim planovima, te bez dijaloga, djeluje kontrapunktalno u odnosu na prethodne klaustrofobične prostore i krupne planove, kao vizualna apoteoza mučeništva i duboke duhovne snage. Neovisno o religijskoj uzvišenosti, tumačenoj i kao Dreyerov izričaj protestantske duhovnosti, film se može tumačiti i kao prikaz sukoba univerzalnih moralnih načela i onih pragmatično svjetovnih te kao oda snazi osobnog uvjerenja i nepokolebive moralne autonomije. Komercijalno potpuno neuspješan, smatra se prvom velikom film. sudskom dramom, a preteča je mnogih djela slične religijske i etičke tematike i ideja (Beckett P. Glenvillea, 1964; → Čovjek za sva vremena). U anketama časopisa Sight & Sound 1952. i 1972., te na Svj. izložbi u Bruxellesu 1958., biran je među deset najboljih filmova svih vremena. U naknadnoj glazb. obradi korištene su skladbe G. Albinonija, J. S. Bacha, D. Scarlattija, A. Vivaldija. Među filmovima o istoj protagonistici izdvajaju se Ivana Orleanska (V. Fleming, 1948), s I. Bergman, Sveta Ivana (O. Preminger, 1957), sa J. Seberg, → Suđenje Ivani Orleanskoj, → Djevica Ivana te Ivana Orleanska (L. Besson, 1999), s M. Jovovich.

A. Peterlić