Filmski leksikon
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Svjedok optužbe (Witness for the Prosecution, 1957), SAD, c/b, 116 min, Theme, r.: Billy Wilder, sc.: B. Wilder, Harry Kurnitz, prema drami Agathe Christie, df.: Russell Harlan, glazba: Matty Malneck, ul.: Charles Laughton (Sir Wilfrid Roberts), Marlene Dietrich (Christine Vole), Tyrone Power (Leonard Vole), Elsa Lanchester (gospođica Plimsoll), John Williams (Brogan-Moore), Henry Daniell (Mayhew), Ian Wolfe (Carter), Una O’Connor (Janet McKenzie).

Leonard Vole, optužen za ubojstvo starice koja mu je oporučno ostavila ušteđevinu, dolazi slavnom odvjetniku Sir Wilfridu Robertsu, poznatom po majstorskim obranama »izgubljenih« slučajeva. Leonardova priča zaintrigira Robertsa, to više što Voleova supruga, Njemica Christine, namjerava svjedočiti protiv njega. Stoga Sir Wilfrid prihvaća slučaj, usprkos srčanim tegobama i protivljenju svoje bolničarke gospođice Plimsoll.

Vrhunski primjer sudske drame, žanra sukladnog Wilderovoj orijentaciji prema dijalogu, odlikuje se složenim zapletom, s neočekivanim završnim obratom (karakteristično za poetiku autorice predloška A. Christie). S obzirom na dominaciju fabule, Wilder efektno gradira napetost te se oslanja na majstorske, blago stilizirane glum. interpretacije, posebice Ch. Laughtona, M. Dietrich i E. Lanchester. Redatelj razrađuje svoj omiljeni motiv obmane na koji diskretno upozorava već na početku filma (kako mu je pušenje zabranjeno, Sir Wilfrid skriva cigare), što potom razvija u nizu duhovitih replika. Leonard neprestano obmanjuje svoju okolicu, a njegovu laž o vlastitoj nevinosti Wilder prati i vizualnom retrospekcijom – njegova supruga obmanjuje i odvjetnika i porotu lažnim iskazom, a i prerušavanjem, koje upućuje i na privid pojavnosti, dok se i brojni sadržaji, pa i forma konverzacija otkrivaju kao obmanjivački. U tom se smislu izrazito ironični završetak, u kojemu sukob iluzija i cinične zbilje rezultira konačnim neuspjehom »savršene obmane«, može tumačiti i kao iskaz Wilderovih nagnuća moralnom relativizmu, pritajenoj morbidnosti, naposljetku i kao konačna potvrda oslikavanja ugođaja nestabilnosti kao pozadine čitavog filma.

B. Kragić