Tako su se smijali

Tako su se smijali (Cosě ridevano, 1998), Italija, boja, 124 min, r.: Gianni Amelio, sc.: Gianni Amelio, df.: Luca Bigazzi, glazba: Franco Piersanti, ul.: Enrico Lo Verso (Giovanni), Francesco Guiffrida (Pietro), Claudio Contartese, Vittorio Rondela, Irene Vistarini, Paolo Sena.

Potkraj 1950-ih Sicilijanac Giovanni dolazi raditi u Torino kako bi financijski omogućio mlađem bratu Pietru da diplomira. Braća se s vremenom udaljuju, Giovanni postaje šef zadruge, dok se Pietro posvećuje poeziji.

Društv. kritičnošću (prikaz sudbine radnika s tal. juga na industrijskom sjeveru) i motivom odnosa starijih i mlađih generacija, film se uklapa u redateljev opus, a dio ga kritike smatra završnim dijelom svojevrsne trilogije uz filmove → Kradljivac djece i → Lamerica, čemu pridonosi i pojava E. Lo Verse (u sva tri filma tumači likove koji odražavaju utjecaj društva na pojedinca). Tema ljubavi braće ispripovijedana je eliptičnim stilom i epizodičnom strukturom (kroz šest različitih dana u razdoblju 1958–64), koji usredotočavanjem na detalje i izbjegavanjem cjelovitosti naglašavaju neodređenost odnosa likova i njihovih sudbina, što odražava i sugestivna fotografija niske zasićenosti (ugl. nijanse smeđeg i sivog), kao i dijalozi na različitim tal. dijalektima, dok sklonost prema sentimentalizmu Amelio ublažava tragičnim i otvoreno pesimističnim tonovima i završetkom. Film je nagrađen Zlatnim lavom na festivalu u Veneciji.