Taksist

Taksist (Taxi Driver, 1976), SAD, boja, 114 min, Columbia/Italo-Judeo, r.: Martin Scorsese, sc.: Paul Schrader, df.: Michael Chapman, glazba: Bernard Herrmann, ul.: Robert De Niro (Travis Bickle), Jodie Foster (Iris), Cybill Shepherd (Betsy), Harvey Keitel (Sport), Peter Boyle, Leonard Harris.

Psihotični vijetnamski veteran, taksist Travis Bickle, vozeći se ulicama New Yorka intenzivno doživljava svoja poznanstva sa ženama – s pristojnom polit. aktivisticom Betsy (koju izvodi u pornokino) i s dvanaestogodišnjom prostitutkom Iris (koju želi izvesti na pravi put). Razmišljajući i o atentatu na kandidata na predsjedničkim predizborima, Travis se odlučuje na obračun s Irisinim svodnikom Sportom.

Jedno od ključnih djela amer. filma 1970–ih, T. je likovno-scenografski te dramaturški čvrsto lociran u New York, pa je kritika govorila o vrhunskom djelu »realistične« tendencije razdoblja. Film se odlikuje dojmljivom fotografijom i glazbom te preciznom modernističkom režijom, više usmjerenom na prikaz psihol. rastrzanosti junaka nego na neklasično izlaganje događaja te lišenom romantizacije nasilnoga gubitništva kriminalaca (za razliku od drugog vrhunskog primjera sličnih tendencija u amer. kinematografiji → Bonnie i Clyde), a s iznimno dojmljivim vrhuncem u sceni krvave pucnjave kojom Bickle postaje svojevrstan amer. junak. Scenarij P. Schradera, nadahnut stvarnim pokušajem umorstva guvernera Alabame, također oslonjen i na Bressonova → Džepara, Sartreovu Mučninu i Zapise iz podzemlja F. M. Dostojevskoga, razrađen je u potresan prikaz junakove neurotične postvijetnamske egzistencije, u interpretacijama ugl. smještane u kontekst propasti kontrakulturnih pokreta iz 1960-ih te krize identiteta amer. muškarca. Komercijalno prilično uspješan, film je popraćen ugl. pozitivnim kritikama, unatoč zamjerkama izrazitoj nasilnosti, utjecajima novoga vala te (osobito od strane marksističkih kritičara) ograničavanju velikih društv. problema na perspektivu pojedinca. Nominiran za četiri Oscara (i za najbolji film), u Cannesu je osvojio Zlatnu palmu, označivši definitivnu redateljevu afirmaciju u svj. razmjerima. Utjecao je na amer. (npr. Q. Tarantino) i eur. film (npr. Mržnja M. Kassowitza, 1995).