Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi

Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi (Distant Voices, Still Lives, 1988), Vel. Britanija, boja, 87 min, Avenue Entertainment/British Film Institute/Film Four International, r. i sc.: Terence Davies, df.: William Diver, Patrick Duvall, ul.: Freda Dowie (majka), Pete Postlethwaite (otac), Angela Walsh (Eileen), Dean Williams (Tony), Lorraine Ashbourne (Maisie), Debi Jones (Micki), Marie Jellimen (Jingles).

Traumatične i elegične uspomene Eileen, Maisie i Tonyja na odrastanje u siromašnoj katoličkoj obitelji ratnih (1940-ih) i poratnih godina, ispunjene ekscesima nasilna oca i emocionalnom zaštitom nježne majke.

Nastavljajući fikcionalizaciju autobiografskih motiva započetu kratkim igr. filmovima, u cjelovečernjem prvijencu Davies se, na tragu modernističkih narativnih istraživanja (osobito A. Resnaisa i A. Tarkovskog), posvećuje artikulaciji sjećanja i oblikovanju subjektivnim doživljajima određenog vremena. U filmu podijeljenom na dva dijela slobodno se (asocijativno) odmataju proživljeni prizori i memorirani zvukovi. Pritom se prošlost, sadašnjost i budućnost stalno međusobno dodiruju i presijecaju, a s pomoću kamere »koja pamti« Davies stvara mnoštvo vremenskih polja unutar svakoga kadra ili svoj »uzorak bezvremenih trenutaka«. Složena montaža, mahom statične slike i zvuka (često rabi izvanprizorni govor i šumove), odražava skokovitu i fragmentarnu narav ljudskog sjećanja, dok prebiranje po vremenskim slojevima ostavlja dojam cikličnoga kretanja. Istodobno toplo nostalgičan (osobito u prizorima pjevanja »a cappella«) i surovo realistički traumatičan u prikazu društv. sredine i (posljedica) očeva terora, pomno estetiziran i uokviren statičnim slikama »iz obiteljskog albuma« te ozvučen prigušenim zvukovima, film su jednako dobro prihvatili i eur. i amer. kritičari, a u Cannesu je osvojio nagradu kritike.

D. Nenadić