Ulice zla

Ulice zla (Mean Streets, 1973), SAD, boja, 110 min, Taplin–Perry–Scorsese, r.: Martin Scorsese, sc.: M. Scorsese, Mardik Martin, df.: Kent Wakeford, glazba: Eric Clapton, Bert Holland, ul.: Harvey Keitel (Charlie Cappa), Robert De Niro (»Johnny Boy« Civello), David Proval (Tony), Amy Robinson (Teresa), Richard Romanus (Michael), Cesare Danova (Giovanni).

Mladi njujorški Talijani okupljaju se u Tonyjevu baru. Dobroćudni Charlie Cappa u neprilici je jer je zaljubljen u Teresu, bolesnu od epilepsije, a njezin rođak te njegov najbolji prijatelj John Civello stalno upada u nevolje zbog nasilnog temperamenta koji zna poprimiti i psihotičnu crtu.

Film kojim je započeo redateljev proboj odlikuje se iznimnom montažnom i mizanscenskom dojmljivošću te snažnim dojmom fatalizma (npr. u »nerazumnom« sukobljavanju junaka s moćnom mafijom), postignutim naturalističkim scenama verbalnog i fiz. nasilja, s dokumentaristički uvjerljivim prikazima likova i scenografije u kadrovima često neuredne kompozicije. Uz pokretnu kameru, neskladne montažne strukture i glumu R. De Nira i H. Keitela, osobito je efektna i uporaba kratkih i dugih kadrova, a narativnom bogatstvu i slojevitosti likova znatno pridonosi i fotografija koja, s čestim pomacima u spektru boja, u brojnim scenama mraka i polumraka stvara dojam voajerskog prikaza tajnovita njujorškog polusvijeta, odn. dojam zadiranja u intimu likova (Scorsese je film nazvao pokušajem tvorbe film noira u boji). Onodobna kritika izvrsno je primila film (za razliku od publike), a unatoč ugledu idućih redateljevih ostvarenja, reputacija mu nije umanjena ni u kasnijem razdoblju, dijelom zbog impresivna modernističkog stila te propitivanja žanrovskih struktura, a dijelom i zbog ideološke zanimljivosti – Charlijeva neuspjela pobuna protiv mafijaške etike tumači se njegovim talijansko-katoličkim zaleđem, a kompleks krivnje i odnos prema idealu žene ključni su za strukturu likova i priče.

N. Gilić