Weir, Peter

Weir, Peter, austral. redatelj i scenarist (Sydney, 1944). Studirao pravo, od 1967. radi na televiziji, potom režira kratkometr. i srednjometražne dok. i igr. filmove. Prvi mu je cjelovečernji film satirični horor Kola koja su pojela Pariz (1974), dok sljedeći, Piknik na Hanging Rocku (1975), o navodno istinitom nerazjašnjivom nestanku triju učenica i učiteljice na izletu, najavljuje procvat austral. kinematografije potkraj 1970-ih i definira njezine specifičnosti: prožetost metafizikom velikih praznih prostora i strahopoštovanjem prema netaknutoj moći neukroćene prirode suprotstavljene brit. interijerima, stilu života i jeziku. Izostavljajući komponente fantastičnoga, filmovima Galipolje (1981), o tragičnom sudjelovanju austral. vojnika u I. svj. ratu, i Godina opasnog življenja (1983), o ljubavnoj vezi dvoje novinara usred burnih polit. zbivanja u Indoneziji 1965., stječe status međunarodno uspješnog redatelja i odlazi u SAD. Tu mu filmovi gube na izvornosti, no dobivaju na dramaturškoj čvrstoći, zadržavajući motive sudara kultura i protagoniste izolirane u egzotičnim sredinama kojima ne pripadaju, poput filadelfijskog policajca u pastoralnom ambijentu sekte amiša (Svjedok, 1985., nominacija za Oscara za najbolji film i režiju), liberalnog profesora u rigidnom amer. koledžu 1959 (Društvo mrtvih pjesnika, 1989., nominacija za Oscara za najbolji film i režiju) i čovjeka koji shvaća da mu je život tv sapunica (Trumanov show, 1998., nominacija za Oscara za režiju). Uspjeh tih filmova posljedica je i redateljeva vrsnog vođenja zvijezda u netipičnim ulogama (M. Gibson, H. Ford, R. Williams, J. Carrey), a sličnim temama bavi se i u slabije prihvaćenim djelima Obala komaraca (1986), o neuspjelu pokušaju uspostave civilizacije u džungli, romantičnoj komediji Zelena karta (1990., nominacija za Oscara za izvorni scenarij) te Neustrašivom (1993), psihol. studiji posljedica zrakoplovne nesreće na preživjele.

D. Primorac