Wenders, Wim

Wenders, Wim, njem. redatelj (Düsseldorf, 1945). S 12 godina na dar dobio kameru od 8 mm. Studirao na Visokoj film. školi u Münchenu. Pišući istodobno za časopis Filmkritik, 1971. jedan je od suosnivača nezavisne produkcijske tvrtke Filmverlag der Autoren a od 1976. snima filmove u okviru vlastite tvrtke Road Movies. Već od studentskih radova, npr. Alabama: 2000 svjetlosnih godina, prve suradnje sa stalnim snimateljem R. Müllerom, ili Tri američka LP-ja (oba 1969), na kojemu prvi put surađuje s P. Handkeom, istražuje utjecaj amer. kulture, osobito holivudskih filmova i rock’n’rolla, na Njemačku i Europu, koji će poslije sažeto opisati jedan od njegovih likova: »Jenkiji su kolonizirali našu podsvijest.« Dok fragmentirani i diskontinuirani prizori ljudi u automobilima ili u pokretu potragu za kult. i osobnim identitetom predočuju trajnim kretanjem unutar nekoherentnih prostornih odnosa, zvuk predstavlja mogućnost samoostvarenja u alternativnom kontekstu, oblikujući nov oblik percepcije: »rock’n’roll je za mene uvijek bio čista forma.« Diplomski film Summer in the City (1970), posvećen grupi The Kinks, model je za sve kasnije pikarske strukture u kojima protagoniste emotivna, psihol., pov. i kult. nelagoda neprestano tjera na fiz. kretanje, uspostavljajući identitet kao trajno odgađanje konačnog određenja; pritom likovi ritualnim ponavljanjem događaja pamćenjem, pisanjem, snimanjem ili pripovijedanjem, nastoje ostvariti postojanost u vremenu. Suočavanje s problemom narativnog oblikovanja vizualnih znakova oblikuje se, prema Wendersovoj vlastitoj podjeli, oslanjanjem na »dva različita sustava ili tradicije« u stalnom dijalogu. »A filmovi« → Alica u gradovima, U toku vremena (1976) i → Stanje stvari su crno-bijela ostvarenja po vlastitim zamislima u kojima fabulu čini potraga za pričom, dok su »B filmovi« djela u boji, adaptacije knjiž. predložaka, u kojima je narativna struktura unaprijed zadana: Golmanov strah od jedanaesterca (1971) po Handkeu, Grimizno slovo (1972) po Hawthorneu, Pogrešan pokret (1975) po Goetheovu Naukovanju Wilhelma Meistera, te Američki prijatelj (1977) po Ripleyevoj igri P. Highsmith. → Paris, Texas po scenariju S. Sheparda, i → Nebo nad Berlinom po P. Handkeu, sjedinjuju te proturječne, ali komplementarne pristupe u dijalektičku cjelinu. U dok. filmovima autorefleksivna zaokupljenost formiranjem vlastitog identiteta u kontekstu naslijeđa postaje dijaloška potraga kroz film. povijest: Nickov film: munja nad vodom (1980) i Tokyo-Ga (1985) istražuju poetiku N. Raya, odn. Y. Ozua, dok se Chambre 666 (1982) sastoji od odgovora Antonionija, Godarda, M. Hellmana, Fassbindera, Herzoga i drugih redatelja na pitanje »postaje li film mrtvim jezikom?« Svoje zapise o filmu sakupio je u knjigama Osjetilne slike (1986), Logika slika (1988) i Čin gledanja (1992). Ostali važniji filmovi: Do kraja svijeta (1991), Lisabonska priča (1994), → S onu stranu oblaka (suredatelj).

T. Brlek