Casablanca

Casablanca (1942), SAD, c/b, 102 min, Warner, pr.: Hal B. Wallis, r.: Michael Curtiz, sc.: Howard Koch, Julius J. Epstein, Philip G. Epstein, prema drami Svi dolaze Kod Ricka Murraya Burnetta i Joan Alison, df.: Arthur Edeson, glazba: Max Steiner, ul.: Humphrey Bogart (Rick Blaine), Ingrid Bergman (Ilsa Lund), Paul Henried (Victor Laszlo), Claude Rains (Renault), Conrad Veidt (Strasser), Sydney Greenstreet (Ferrari), Peter Lorre (Ugarte), Dooley Wilson (Sam), S. Z. Sakall.

U prosincu 1941. u Casablancu, tada pod kontrolom tzv. višijevske Francuske, stižu antifašistički borac u bijegu pred Gestapom Victor Laszlo i njegova supruga Ilsa. Falsificirane putne isprave, s pomoću kojih bi oni mogli otputovati u SAD, nalaze se kod ciničnog Amerikanca Ricka, vlasnika bara, ali čini se da on nije voljan pomoći. Neznatnu opasnost za Laszla predstavlja korumpirani šef franc. policije Renault, a znatno veću njem. bojnik Strasser. Ilsa pokušava uvjeriti Ricka da ipak pomogne te se oni prisjećaju svoje ljubavne prošlosti u predratnom Parizu.

Vjerojatno najpoznatiji kultni film uopće, takav status duguje sugestivnom ugođaju kozmopolitskog, dekadentnog i egzotičnog ambijenta, s dojmljivom fotografijom niskoga ključa, opuštenim glum. kreacijama i duhovitim, lakopamtljivim replikama, te vještom uobličavanju idejnih, ratnopropagandnih preokupacija kroz arhetipske melodramske obrasce (motiv ljubavnoga trokuta), naglašene i kadriranjem koje usredotočava gledateljsku pozornost na likove Ilse i Ricka. Tipičan primjer lika tzv. čovjeka koji oklijeva (preuzetog iz vesterna), Rick je zaokupljen ponajprije čuvanjem vlastite slobode i individualnosti te se isprva odbija opredijeliti u ratnom (i ideol.) konfliktu pa u tome smislu simbolizira amer. osjećaj posebnosti (i izolacionizam). Njegov završni angažman predstavlja stoga pomirenje takvog sustava vrijednosti s moralnim obvezama (simboliziranim u liku Laszla), ali i afirmaciju vjere u individualni instinkt. Izrazito melodramatičan završetak u skladu je s mitologiziranjem protagonista i njegova izbora, dok sam završni kadar kontrastiranjem ležernih replika i postupnog nestajanja Ricka i Renaulta u magli sugerira i mračnije konotacije optimističnog razrješenja, ali i vizualiziranje stečenoga mitskoga statusa tih likova. Kao vrhunski (i komercijalno vrlo uspješan) primjer kombinacije ratnog filma, melodrame i film noira, C. je nagrađena trima Oscarima – za film, režiju i scenarij. Situacije i motivi iz filma citirani su u brojnim ostvarenjima, a sam je film postao predmetom brojnih kulturoloških studija npr. Casablanca ili preporod bogova U. Eca.

B. Kragić