Za dva novčića nade

Za dva novčića nade (Due soldi di speranza, 1951), Italija, c/b, 98 min, Universalcine, r.: Renato Castellani, sc.: R. Castellani, Titina De Filippo, df.: Arturo Gallea, glazba: Alessandro Cicognini, ul.: Vincenzo Musolino (Antonio), Maria Fiore (Carmela), Filomena Russo (Antonijeva majka), Luigi Astaita (Camelin otac), Luigi Barone, Felicia Lettieri.

Odlučna i temperamentna Carmela, kći dobrostojećeg proizvođača pirotehnike, želi se, usprkos očevu protivljenju, udati za Antonija koji različitim poslovima izdržava majku i pet sestara. Prije njihova vjenčanja, Antonio mora priskrbiti miraz za jednu sestru. Kad otac izbaci Carmelu iz kuće, mladi se par, uz pomoć većine sela, odlučuje naposljetku vjenčati i započeti zajednički život.

Po mišljenju kritike, najuspjelije ostvarenje R. Castellanija (1913–1985), treći je dio svojevrsne trilogije, nakon filmova Pod suncem Rima (1948) i Proljeće je (1949), o problemima mladih, ponajprije nezaposlenosti (zbog čega su redatelja nazivali »redateljem mladosti«). Uklapajući se u neorealizam soc. tematikom, snimanjem na autentičnim lokacijama (u selu podno Vezuva) i angažiranjem ugl. neprofesionalnih glumaca, film se (kao i cijela trilogija) od dominantnih značajki struje odmiče naglašenim pučkim optimizmom (koji je odražavao poboljšanje tal. ekon. situacije nakon 1948) i energičnom životnošću mladih protagonista koji uspijevaju nadvladati teške soc. prilike. Stoga je kritika Castellanijeve filmove nazivala neooptimističkima, iako su mu pojedini kritičari predbacivali stvaranje kulta siromaštva (mizerabilizam) ne uočivši redateljevu sintezu dokumentarističkog i poetiziranog realizma. U kasnijim ocjenama film se komentirao i kao jedan od najuspjelijih prikaza soc. situacije tal. sela, a zbog vješta uklapanja komičnih i satiričnih elemenata (ponajprije vezanih za tipično tal. preokupacije osobnom čašću i rascjep između katolicizma i komunizma) te dijalektalnog govora smatra se i prethodnikom kasnijih, vrlo popularnih folklorističkih komedija.