Živjeti

Živjeti (Ikiru, 1952), Japan, c/b, 143 min, Toho, r.: Akira Kurosawa, sc.: Shimoku Hashinoto, Hideo Oguni, A. Kurosawa, df.: Asakuzu Nakai, glazba: Fumio Hayasaka, sgf.: Shu Matsuyama, ul.: Takashi Shimura (Kanji Watanabe), Nobuko Kaneko (Mitsuo Watanabe), Miki Odagiri (Toyo Odagiri), Yunosuke Ito (romanopisac), Kumeko Urabe (Tatsu Watanabe), Kamatari Fujiwara (Ono), Nobuo Nakamura (zamjenik gradonačelnika).

Postariji drž. činovnik Kanji Watanabe, udovac koji živi sa sinom Mitsuom i snahom Tatsu, saznaje u tridesetoj godini službe u tokijskom Odjelu za pritužbe da boluje od raka. To je trenutak zastrašujuće spoznaje: preostaje mu možda tek godina života, sa sebičnim sinom i snahom od kojih se otuđio, a sav svoj dotadašnji život doživljava kao jalovo vegetiranje poslušnog birokrata. Tajeći bolest, odlučuje preostale dane doista »živjeti«: pisac populističkih romana, kojega slučajno sreće, upoznaje ga s uzbuđenjima noćnoga Tokija, platonski se, ali gorljivo zainteresira za mladu činovnicu Toyo, no zaključuje da je sve to samo samoobmanjivanje – dok ne shvati da bi mogao učiniti nešto za opće dobro: iskoristiti, bez kolebanja, svoj položaj da bi se napravio park za djecu. U tome i uspijeva, a potom umire. Obitelj i kolege na karminama pokušavaju odgonetnuti što ga je naglo izmijenilo i navelo na napore oko parka.

Jedan od najuspjelijih Kurosawinih filmova suvr. socijalnopsihol. tematike, početno je, kao studija samoće i umiranja, nadahnut pripoviješću L. N. Tolstoja Smrt Ivana Iljiča. Taj je početni impuls prerastao u kritičku analizu bešćutna birokratskog sustava, u djelo s jasnim naznakama o kaotičnosti poslijeratnog Japana, posebno o promjenama koje su zadesile odnose u obitelji (u tom pogledu rezonanca je Ozuovih filmova, pa i → Priča o Tokiju, djelomice pod utjecajem neorealizma asocira i na → Umberta D). Režijski upućuje na Kurosawinu ingenioznost – sugestivnost u stvaranju klaustrofobične mizanscene, čime se sugeriraju i Watanabeova samoća i svijest o umiranju (sličnosti s → Dnevnikom seoskog župnika) te umijeće dramatiziranja »statičnih« situacija kadriranjem i montažom (npr. scena prije dijagnosticiranja bolesti). Posebnost je i kompozicija djela: protagonist umire već nakon dvije trećine filma, dok se posljednja, većinom u istoj prostoriji, zbiva na karminama. Takvo rješenje vjerojatno se nametnulo u svrhu izbjegavanja konvencionalnosti i patetike završavanja umiranjem junaka, ali i zato da bi se zaključnim »rašomonskim« razgovorom o stanju i motivima pokojnika postigao panoramski (ugl. rezignirani) uvid u mentalitet sredine. Kritika je isticala kreaciju T. Shimure, jednog od redateljevih omiljenih glumaca. Film je u Japanu postigao izniman komerc. uspjeh, u anketi časopisa Kinema Jumpo izabran je za film godine, a u Berlinu je nagrađen Srebrnim medvjedom.

A. Peterlić