Žrtva

Žrtva (Offert, 1986), Švedska/Francuska, boja i c/b, 149 min, Svensk Filmindustri/Argos/Film Four/Josephson & Nykvist/Sveriges Television/Sandrew Film and Theater, r. i sc.: Andrej Tarkovski, df.: Sven Nykvist, glazba: Johann Sebastian Bach, šved. i jap. narodna glazba, ul.: Erland Josephson (Alexander), Susan Fleetwood (Adelaide), Valérie Mairesse (Julia), Allan Edwall (Otto), Gudrun Gisladottir (Maria), Tommy Kjelqvist (Mali čovjek), Sven Wollter (Viktor).

U ozračju iščekivanja neumitne nuklearne katastrofe, Alexander, bivši glumac, ugledni pisac i povjesničar umjetnosti, preuzima na sebe žrtvovanje za spas čovječanstva, odričući se slobode i govora te spaljujući na kraju vlastitu kuću, ostvarenje svojih životnih snova.

U svom završnom ostvarenju Tarkovski gotovo sasvim ukida granice snova i zbilje, imaginacije i materijalnog te neprestano mijenja značenja vizualnih i zvučnih kodova tvoreći dijegetički svijet koji je istodobno stvaran i nestvaran; po redateljevim riječima, »sve epizode su zamišljene kao parabole, ali snimane kao da su prirodne.« Specifičan kolorit nezasićenih boja, koji stvara dojam da su slike istodobno u boji i crno-bijele, zorno predočuje supostojanje i pretapanje nesumjerljivih i komplementarnih razina zbilje. Oštre metalne boje interijera i sjajnih podova odražavaju hladnoću odnosa među likovima, podcrtavajući formaliziranost gesta i poza, tvoreći istodobno kontrast intenzivnom zelenilu trave i odbljesaka sunca na morskoj površini. Stilizirani kostimi i frizure, simetrične kompozicije i ritualizirano kretanje likova oblikuju složenu koreografiju kadrova sekvenci. Desetominutna uvodna sekvenca unutar koje kretanje kamere stalno pregrupira likove u daljini, stvarajući nove dinamičke odnose, metonimijski predočuje oblik čitavog filma, u kojem »ništa ne postiže konačni i definitivno stabilan oblik« (Joël Magny). Fragmentarnom prikazu nezavršene Leonardove slike Poklonstvo mudraca na špici, koja se potom u filmu javlja u odrazu ili djelomice zaklonjena, supostavljaju se ikone koje se uvijek prikazuju čitave, što oblikuje napetost između dva modusa predstavljanja, simboličkog i ikoničkog. Ta napetost određuje poetiku filma u kojem se prikazana zbivanja ne mogu sagledati ni kao zbilja, ni kao halucinacija, nego jedino kao nadilaženje binarne oprjeke duhovnog i materijalnog, izravno predočeno otvorenim krajem koji se podjednako može tumačiti kao uslišenje molitvi protagonista ili kao priviđenje. Izravna obraćenja kameri i nagli rezovi od 180° ukazuju kako na »beskraj« dijegetičkog prostora, tako i na izravnu povezanost predočenog svijeta i svijeta gledatelja, dok je preciznost i jedinstvo vremena (dan, noć i jutro) i prostora (Alexanderova kuća i Marijina koliba) poništena ambivalentnom vizualizacijom zbivanja, koja ih istodobno čini imaginarnim i univerzalnim: ukoliko je Bog prihvatio Alexanderovu žrtvu, nova je stvarnost nastupila za čitav svijet. Film je u Cannesu dobio Veliku specijalnu nagradu žirija.

T. Brlek