Crvene cipelice

traži dalje ...

Crvene cipelice (Red Shoes, 1948), Vel. Britanija, boja, 133 min, The Archers/Independent Producers/ J. Arthur Rank Films, r.: Michael Powell, Emeric Pressburger, sc.: M. Powell, E. Pressburger, Keith Winter, prema priči Hansa Christiana Andersena, df.: Jack Cardiff, glazba: Brian Easdale, P. I. Čajkovski, sgf.: Hein Heckroth, Arthur Lawson, koreografija: Robert Helpmann, ul.: Moira Shearer (Victoria Page), Anton Walbrook (Boris Lermontov), Marius Goring (Julian Craster), Leonide Massine (Ljubov), Robert Hepmann (Ivan Boleslawsky), Albert Basserman (Ratov), Ludmilla Tcherina (Irina Boronskaja), Esmond Knight (Livingstone Montague).

Mlada plesačica Victoria Page priključuje se baletnoj družini Borisa Lermontova. Lermontov u njoj prepoznaje buduću veliku balerinu, ali zahtijeva čvrstu disciplinu i potpunu posvećenost profesiji. Victoria postaje zvijezdom u baletu Crvene cipelice, za koji je glazbu skladao mladi Lermontovljev štićenik Julian Craster. Victoria postaje razapeta između naklonosti prema Julianu i predanosti baletu i mentoru Lermontovu.

Vrhunac stilizacijskih sklonosti M. Powella i njegova stalnog suradnika E. Pressburgera, ujedno je najuspjeliji primjer baletnoga filma. Tema ljubavnog trokuta uobličena je nizom suprotnosti – junakinjine razapetosti između dvaju muškaraca, ljubavi i poziva, kazališta odn. umjetnosti i života te je uokvirena slojevitim oslanjanjem na metaforičko prožimanje različitih pripovjednih razina. Stilizacijska priroda samog baleta osobito je efektno filmski prenesena u gotovo nadrealnoj, petnaestominutnoj sekvenci izvedbe baletne predstave, snimljenoj prema već napisanoj partituri koja je određivala pokrete kamere i glumaca u mizansceni, uz uporabu komplementarnih boja u susjednim kadrovima, mijenjanje kostima i scenografije unutar sekvence i povremene Victorijine subjektivne kadrove, sve postupke kojima sam balet postaje metafora njezina unutarnjega konflikta. Sličan je učinak i završne scene u kojoj, poslije junakinjine smrti (kojom se u potpunosti ostvaruje paralelizam okvirne priče o Victoriji i priče baleta Crvene cipelice, u kojemu protagonistica umire nakon što su cipelice – simbol opsesije – potpuno ovladale njome), njezini partneri iz predstave plešu sami sa sobom dok odsutnu junakinju naznačuje trag reflektora. U ulogama plesača baletne trupe nastupili su pravi baletani i balerine iz ansambla Sadler’s Wells baleta, na čelu sa slavnom balerinom M. Shearer u svojemu prvom film. nastupu. Oscarima su nagrađeni kolor scenografija i glazba.

B. Kragić

ilustracija
CRVENE CIPELICE, M. Powell (Moira Shearer)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Crvene cipelice. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/264>.