Četiristo udaraca

traži dalje ...

Četiristo udaraca (Les quatre cents coups, 1959), Francuska, c/b, 93min, Les Films du Carosse/SEDIF, r.: François Truffaut, sc.: F. Truffaut, Marcel Moussy, df.: Henri Decaë (Jean Rabier), glazba: Jean Constantin, ul.: Jean-Pierre Léaud (Antoine Doinel), Claire Maurier (majka), Albert Rémy (očuh), Patrick Auffray (René), Guy Decomble (učitelj), Jeanne Moreau (žena na ulici).

Odrastanje Antoinea Doinela, dječaka koji utočište od obiteljske i društv. represije nalazi u sitnim krađama i kinodvorani, da bi se u završnom prizoru, pobjegavši iz doma za maloljetne delinkvente, prvi put našao na obali mora.

Fokaliziran gotovo isključivo kroz protagonista, svijet rane adolescencije prikazan je bez imalo sentimentalnosti, ističući u prvi plan ambivalentan odnos s majkom, istodobno hladnom i distanciranom, ali i jedinom stalno prisutnom i dostupnom ženom u filmu. U završnom zumu u zamrznuti kadar Antoineova lica, dok stoji na obali mora, gotovo je neizbježno uočiti izjednačavanje franc. homonima la mer/la mčre (more/majka). Film je posvećen A. Bazinu a, iako snimljen na prepoznatljivim lokacijama u Parizu i Normandiji, s jakim osloncem na bazenovsko tumačenje neorealizma, te izrazito pripovjedno i vizualno ekonomičan, ponajprije naglašava iskupljujuću moć fikcije (jedini prizor obiteljske sreće slijedi nakon skupnog posjeta kinu), predočujući potrebu za pripovijedanjem kao načinom nadilaženja dileme društv. konformizma i kriminalnog otpadništva. Strogo uređen sustav usađivanja društv. normi i predstavljačkih konvencija prikazan je zatvorenim prostorima, poput policijskih kola i školskih prozora s rešetkama, dok slobodno kretanje kamere u prizorima lutanja gradom iskazuje vitalnost i potrebu za slobodom izraza. Doinelova svijest o vlastitom identitetu i odnosima s obitelji i društvom oblikuje se kroz subjektivnu recepciju kult. naslijeđa, čitanjem Balzaca i gledanjem filmova, a odrastanje se figurativno predočuje različitim pokušajima prisvajanja jezika radi pripovijedanja vlastite priče – od pisanja pjesmice na zidu učionice, pripovijedanja vlastitih iskustava kroz parafrazu svojega literarnog idola do krađe pisaćeg stroja. Kad se napokon nađe u prilici ispripovijedati svoju priču zainteresiranom slušaču, psihologinji koja nije prisutna u kadru, Doinelovo lice pokazuje emotivni raspon koji dotad nije mogao biti izražen. Truffaut je snimio još četiri filma s Léaudom kao Antoineom Doinelom, Antoine i Colette (1962), Ukradeni poljupci (1968), Zajednički stol i postelja (1970) i Ljubav u bijegu (1979), u kojima Antoine napokon, kao romanopisac, uspijeva postati pripovjedačem svoje priče. Jedno od inauguralnih djela novog vala, Truffautov je prvijenac označio prekid s akademizmom i konvencijama dominantnog film. izraza otvarajući nove mogućnosti: »Četiristo udaraca bit će najponosniji, najtvrdoglaviji, najuporniji, drugim riječima, najslobodniji film na svijetu. U moralnom smislu. I u estetskom« (Godard).

T. Brlek

ilustracija
ČETIRISTO UDARACA, F. Truffaut (Jean-Pierre Léaud)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Četiristo udaraca. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/275>.