Dodir zla

Dodir zla (Touch of Evil, 1958), SAD, c/b, 93min, Universal–International, r. i sc.: Orson Welles, prema romanu Značka zla Whita Mastersona, df.: Russell Metty, glazba: Henry Mancini, ul.: O. Welles (Hank Quinlan), Charlton Heston (Mike Vargas), Janet Leigh (Susan Vargas), Akim Tamiroff (Joe Grandi), Joseph Calleia (Pete Menzies), Joanna Moore (Marcia), Marlene Dietrich (Tanya), Zsa Zsa Gabor, Joseph Cotten.

Meksički detektiv Vargas odlazi na bračno putovanje sa suprugom, Amerikankom Susan. Na amer. strani granice u automobilu gangsterskog šefa eksplodira bomba. Cinični amer. policijski kapetan Quinlan nevoljko prihvaća naredbu da surađuje s Vargasom. Kad Vargas otkrije Quinlana kako podmeće dokaze Sanchezu, zaručniku kćeri ubijenog, shvati da je Quinlanov legendarni instinkt zasnovan na sličnim manipulacijama. Štoviše, Quinlan organizira Susaninu otmicu i drogiranje kako bi neutralizirao Vargasa, a potom zadavi gangsterskog šefa Grandija. Ipak, Vargas uspije uvjeriti Quinlanova pomoćnika Menziesa u korumpiranost njegova šefa.

Wellesov red. povratak u Hollywood (nakon 10 godina) je triler realiziran prema trivijalnom predlošku koji je autor strukturno gotovo potpuno preoblikovao. Kroz lik Quinlana Welles je – i korpulentnom pojavom te snimanjem iz ekstremnih donjih rakursa i uz uporabu širokokutnog objektiva koji deformira sliku – do manirizma doveo tip protagonista tzv. tvrdokuhanih (hard-boiled) detektivskih filmova: cinizam takvih junaka doveden je do moralnog apsolutizma lika opsjednutog, nakon umorstva supruge, mišlju o neefikasnosti zakona i stoga okrenutom zloporabi moći. Tako je film i slika junakova pada (tipične Wellesove asocijacije na šekspirijanske likove), a na pozadini mračnog, gotovo nadrealnog urbanog ambijenta. Dok širokokutni objektivi, ekstremni rakursi, duboke sjene i svjetlosni kontrasti, »pretrpane« kompozicije (postupci koji asociraju na njem. ekspresionizam, a koji su nazivani i »baroknima«) kao i paralelno vođenje triju podzapleta dočaravaju ugođaj dezorijentacije, prijetnje i rasapa, dugi kadrovi – poput slavnog 4-minutnog uvodnog kadra-sekvence snimanog pokretnom kamerom iz gornjeg rakursa, ili kadra Quinlana dok podmeće dokaze – pružaju osjećaj koherencije prostora. Takav je kontrast stilski pandan opoziciji između Quinlana i Vargasa, ali i proturječjima samoga Quinlana – pokazuje se da je osoba kojoj je podmetnuo dokaze o krivnji zaista kriva. U tom smislu Welles dovodi žanrovske konvencije do krajnjih granica klas., jednoznačnoga narativnog razrješenja.

B. Kragić