Andrej Rubljov

Andrej Rubljov (Andrej Rublëv, 1966; distribuiran u Francuskoj 1969., u SSSR-u 1971), SSSR, c/b i boja, 185 min, Mosfilm, pr.: Tamara Ogorodnikova, r.: Andrej Tarkovski, sc.: A. Tarkovski, Andrej Mihalkov-Končalovski, df.: Vadim Jusov, glazba: Vječeslav Ovčinikov, sgf.: Jevgenij Černjajev, ul.: Anatolij Solonjicin (Andrej Rubljov), Ivan Lapikov (Kiril), Nikolaj Grinko (Danilo Crni), Nikolaj Sergejev (Teofan Grk), Irina Tarkovska/Irma Rausch (sveta luda), Nikolaj Burljajev (Boriška), Rolan Bikov (lakrdijaš), Jurij Nazarov (veliki knez/njegov brat).

Rusija. XV. stoljeće. Slikar Andrej Rubljov u izravnom suočavanju s okrutnošću života te vlastitim umj. i vjerskim dvojbama pronalazi razloge da stvori svoje remek-djelo, ikonu Sv. Trojstva.

Film o najznačajnijemu rus. srednjovj. slikaru ikona Andreju Rubljovu sastoji se od prologa, osam naslovljenih i datiranih epizoda te epiloga u boji. Kružna fabula, u kojoj Rubljov napušta samostan da bi upoznao patnje svojega naroda, izgubio i ponovno stekao vjeru te po povratku u isti samostan stvorio svoje veličanstveno djelo, kao središnji interes uspostavlja proces kreativnog razvoja umjetnika, prikazanog kroz izravne usporedbe s drugim umjetnicima – netalentiranim Kirilom, ljubomornim na tuđi uspjeh, konformistom Danilom, nesposobnim da stilskim razvojem reagira na promijenjene okolnosti, te Teofanom Grkom, čija je umjetnost u sprezi s vlašću, jer zastrašuje, a ne uzdiže narod. Taj je proces uspoređen i sa srodnim nastojanjima poganskog slavljenja prirode, seljaka koji želi iskusiti uzbuđenje leta balonom ili Boriskina pokušaja da, vođen samo stvaralačkim instinktom, izlije zvono. Rubljov kroz suočenja s iskušenjima zla, slave i ega, prihvaćanjem vlastite ljudskosti, koja obuhvaća i fizičku ljubav i spremnost da ubije, ali i obvezu prema Bogu i narodu, iznalazi stil kojim će, bez ustupaka svjetovnim pritiscima, ali s razumijevanjem potreba svijeta, izraziti novu stvarnost i ostvariti završni trijumf ikone Svetog Trojstva, prvoga izvornoga rus. remek-djela. Eliptična struktura, u kojoj se miješaju sadašnjost i prošlost, određena je variranjem teme odgovornosti umjetnika prema zajednici, dok je složeno kretanje kamere u dugim kadrovima, često s protagonistom kao pasivnim promatračem kompozicijski smještenim u središte, usredotočeno na realistički prikaz nasilja i prirode, uz naglašenu simboliku zemlje i vode. Protagonistov život podređen je stvaranju ikone, djela koje doista sadrži prirodu prikazanog sadržaja i koje nije nastalo iz umjetnikove težnje da se izrazi, nego kao odgovor na potrebe svojega naroda. Epilog može konačnu epifaniju prikazati samo fragmentarno, krupnim planovima detalja, a film završava prikazom zbilje: četiri konja na kiši. Iako dovršen 1966. te usprkos potpori utjecajnih umjetnika, poput G. Kozinceva i Dmitrija Šoštakoviča, film je, zbog problema s cenzurom, prikazan na festivalu u Cannesu tek 1969., gdje osvaja nagradu međunar. kritike.

T. Brlek