Edward II.

Edward II. (1991), Vel. Britanija, boja, 91min, BBC/British Screen /New Line Cinema, r.: Derek Jarman, sc.: Ken Butler, Steve Clark-Hall, D. Jarman, Stephen McBride i Antony Root, prema drami Ch. Marlowea, df.: Ian Wilson, sgf.: Ricky Eyres, glazba: Simon Fisher Turner, ul.: Steven Waddington (Edward II.), Kevin Collins (Lightborn), Andrew Tiernan (Piers Gaveston), Dudley Sutton (Biskup od Winchestera), Tilda Swinton (Isabella), Jerome Flynn (Kent), Jody Graber (princ Edward), Nigel Terry (Mortimer).

Nakon smrti engleskoga kralja, prijestolonasljednik Edward II. skandalizira dvor i svoju ženu, kraljicu Isabellu, otvorenom homoseksualnom vezom s Gavestonom, izazivajući njihov bijes i kobnu osvetničku akciju.

Kao i kod adaptacije Shakespeareove Oluje (1979) te biografskoga Caravaggia (1987), pov. dramski predložak Ch. Marlowea iz XVI. st. poslužio je Jarmanu za elaboraciju suvr. seksualne politike i oslobađanje gay-estetike. U revizionističkoj adaptaciji predloška sugestivno se isprepleću tri narativne sastavnice: prikaz Edwardove opsesivne ljubavi, dramatizacija spletke i represivne reakcije dvora te Jarmanov neskriveni aktivizam usmjeren protiv homofobije i netolerancije. Film je privukao pozornost kritike i hibridnim stilskim elementima – izvornim jezikom predloška i suvr. pop-glazbom, osebujnom ahistorijskom ambijentacijom, rustičnom scenografijom i raskošnim kostimima, ekspresivnom uporabom svjetla, teatralizacijom film. prostora i mizanscene, te ekspresivnom glumom, osobito T. Swinton, nagrađene u Veneciji za najbolju žensku ulogu.

D. Nenadić