Fellini, Federico

Fellini, Federico, tal. redatelj i scenarist (Rimini, 1920 – Rim, 1993). Iz obitelji srednjeg staleža, polazio katolički internat, od 1938. studirao pravo u Firenzi, ali zapušta studij izdržavajući se crtanjem karikatura i stripova, što nastavlja od 1939. u Rimu, gdje piše skečeve za radio (tada upoznaje buduću suprugu, glumicu G. Masinu) i kaz. trupu A. Fabrizzija. Od 1940. piše i film. scenarije, a surađujući kao koscenarist i asistent režije s R. Rossellinijem na njegovim neorealističkim remek-djelima → Rim, otvoreni grad i → Paisá, konačno se odlučuje baviti filmom. Prvo mu je red. ostvarenje Svjetlosti varijetea (1950), u korežiji s A. Lattuadom, a prvi samostalni film Bijeli šeik (1952), kojim započinje i njegov prvi ciklus filmova, onih s temom prožimanja zbilje s maštom i nadanjima. Prvi međunar. uspjeh postiže Dangubama (1953), dok nagrađivana → Cesta začinje drugi ciklus (čine ga još Probisvijet, 1955. i → Cabirijine noći), tzv. filmova iskupljenja, u kojima neorealističke elemente (»mali« ljudi, ambijenti zapuštene provincije i predgrađa, naglasci na siromaštvu) nadgrađuje psihol. i moralističkim opservacijama (tzv. neorealizam duše ili »renovirani« neorealizam) što izaziva animozitet marksističkih kritičara naklonjenih soc. tematici. U tom razdoblju okuplja stalne suradnike scenariste (E. Flaiano, T. Pinelli, B. Rondi), a još od prvog filma surađuje sa skladateljem N. Rotom. Vrhunac te faze, ujedno i prijelaz na drugu, predstavlja film → Slatki život (1960), u kojemu potpuno napušta obrasce klas. naracije, odlučuje se za tzv. mozaičnu strukturu (nizanje bogato obrađenih »krišaka života« bez izrazite uzročnoposljedične povezanosti), za modernističkiji pristup i »velegradsku« tematiku – suvr. svijeta izobilja, otuđenosti, relativiziranosti moralnih vrijednosti i dekadencije s usredotočenjem na krizu identiteta, a s M. Mastroiannijem kao središnjom inteligencijom takva svijeta. Još povoljniji odjek postiže problemski sličnim, dijelom autobiografskim i metanarativnim filmom, → Osam i pol, u kojemu se uz modernistička javljaju i postmodernistička obilježja kakva obilježavaju njegovo daljnje stvaralaštvo, što dovodi do rasapa njegove scenarističke ekipe. Idući filmovi razrađuju pojedine sadržajne ili formalne sastavnice prethodnih: Giulietta od duhova (1965) djelo je »barokne« modernističke režije i teme prožimanja zbilje i mašte, adaptacija Petronijeva djela → Satyricon usmjerava prema usporedbama dekadentnog Neronova Rima s današnjicom, nostalgični reminiscencijski naglasci prevladavaju u → Amarcordu, njegovu najuspjelijem djelu te faze, te u filmu Ginger i Fred (1986), opsjednutost likova seksualnošću u Casanovi (1976) i Gradu žena (1980), a izdvaja se → Proba orkestra, parabola aktualne polit. situacije u Italiji. Po mnogima najznačajnija osobnost tal. kinematografije uopće, svakako najnagrađivaniji svj. autor između 1953. i 1974., smatran 1960-ih »film. redateljem superzvijezdom«, F. je izvorno obilježio sve etape u razvoju eur. filma od kraja II.svj. rata, dajući jednako značajan doprinos svim važnijim tematskim i stilskim orijentacijama. Stvorio je prepoznatljiv osobni autorski svijet sazdan i od teže uskladivih opozicijskih sastavnica: gotovo dokumentaristički precizna zapažanja zbiljnosti u koja podjednako uspješno uklapa znakove pomodne građ. i pučke kulture prožimlju se u kasnijoj fazi sa stiliziranim elementima i vizualizacijama mašte, svijet pragmatične društv. prakse demantira se onim iz cirkuskog spektakla i asocijacijama na nijemu i luckastu komediju, kritičke stavove i eksplicitnost teza ublažava melankolija u prikazu pojedinih situacija i likova, kao i ustrajanje u nadi, sentimentalnim tonovima suprotstavlja se groteska, a nostalgičnima ironija, čime se razlikuje od drugoga velikog nostalgičara svj. filma J. Forda. Ostali filmovi (kao redatelj): Bračna agencija (epizoda omnibusa Ljubav u gradu, 1953), Napasti doktora Antonija (epizoda omnibusa Boccaccio ’70, 1962), Toby Dammit (epizoda omnibusa Tri koraka u ludilo, 1968), Klauni (1970), Fellinijev Rim (1972), I plovi brod (1983), Intervju (1987), Glas s Mjeseca (1990).

A. Peterlić