Gorke suze Petre von Kant

Gorke suze Petre von Kant (Die bitteren Tränen der Petra von Kant, 1972), SR Njemačka, boja, 124min, Tango-Film/Filmverlag der Autoren, r. i sc.: Reiner Werner Fassbinder, prema vlastitomu istoimenom kaz. komadu, df.: Michael Ballhaus, glazba: Giuseppe Verdi, ul.: Margit Carstensen (Petra von Kant), Hanna Schygulla (Karin Thimm), Irm Hermann (Marlene), Katrin Schaake (Sidonie von Grasenabb), Gisela Fackldey (Valerie von Kant), Eva Mates (Gabriele von Kant).

Uspješna 36-godišnja modna dizajnerica Petra von Kant preko prijateljice Sidonie upozna mladu Karin i smjesta se u nju zaljubi. Omogućuje joj karijeru manekenke, no Karin, premda održava erotsku vezu s Petrom, ne uzvraća joj istinski osjećaje.

Film je studija sadomazohizma i odnosa moći na erotskoj, obiteljskoj i poslovnoj razini. U središtu je svojevrstan erotski trokut – Petra svoju sluškinju i asistenticu Marlene tretira kao objekt, da bi sama trpjela emocionalnu inferiornost u odnosu s ljubavnicom Karin, intrigantno nadopunjenu materijalnom, statusnom i obrazovnom superiornošću spram ljubljene; propitivanje odnosa moći prošireno je Petrinom dominacijom nad majkom i kćerkom. Petrino samoosvještenje pri kraju filma, kad zaključi da nije voljela Karin nego ju je samo željela posjedovati, može djelovati pretenciozno i patetično, ali je ponajprije sastavni dio artificijelno melodramatičnog svijeta likova i opće campovske intonacije filma, to više što Fassbinder, premda ih simpatizira, nema iluzija o likovima i životu uopće. Komentirajući mišljenje većine kritičara da je završni odlazak Marlene, u trenutku kad joj je Petra ponudila da budu ravnopravne suradnice, izraz njezine emancipacije, redatelj je izjavio kako je, po njegovu mišljenju, Marlene otišla jer ne može prihvatiti bivstvovanje izvan sadomazohističke sfere odnosa, odn. da se zaputila u potragu za odnosom u kojemu će iznova imati, jedinu prihvatljivu joj, ulogu ropkinje. Artificijelnost filma povezana je i s kaz. smještajem radnje u jedan jedini ambijent (Petrina spavaća soba) i kompozicijom od 5 činova (međusobno jasno odvojenih zatamnjenjem/odtamnjenjem). Fassbinder nije ni pokušao »otvoriti« te zadanosti, nego je prostorno-vremensku i karakterizacijsku zgusnutost predloška iskoristio za psihološko intenziviranje likova i njihovih odnosa. Fluidna režijska izvedba, odn. dugi kadrovi s mnoštvom vožnji i panorama, te majstorskim korištenjem odraza u zrcalu za širenje skučena prostora neizravnim dubinskim kadriranjem otklanja pak opasnost od pukog »snimljenog kazališta«.

D. Radić