Građanin Kane

Građanin Kane (Citizen Kane, 1941), SAD, c/b, 119min, RKO Radio, r.: Orson Welles, sc.: O. Welles, Herman J. Mankiewicz, df.: Gregg Toland, glazba: Bernard Herrmann, sgf.: Van Nest Polglase, Perry Ferguson, montaža: Robert Wise, ul.: O. Welles (Charles Foster Kane), Joseph Cotten (Jedediah Leland), Agnes Moorehead (Kaneova majka), Everett Sloane (Bernstein), George Colouris (Thatcher), Ruth Warrick (Emily), Dorothy Comingore (Susan), Ray Collins (Gettys), William Alland (Thompson), Paul Stewart (Raymond), Harry Shannon (Kaneov otac), Buddy Swan (Kane kao dječak).

Novinski magnat Kane, jedan od najmoćnijih ljudi SAD-a, koji je skoro postao i predsjednik, umirući izgovara riječ »pupoljak«. Redakcija film. novosti, nezadovoljna stereotipnom reportažom koja se sastoji isključivo od općepoznatih činjenica o Kaneu, odlučuje otkriti što bi mogla značiti ta riječ. Novinar Thompson stoga intervjuira one koji su najbolje poznavali Kanea – njegova skrbnika Thatchera, drugu suprugu Susan, koju je Kane bezuspješno pokušao učiniti opernom zvijezdom, najboljeg prijatelja Lelanda, direktora Kaneovih dnevnih novina Inquirer Bernsteina te butlera Raymonda. Saznaje brojne događaje iz Kaneova osobnog i polit. života, no tajna pupoljka ostaje nerazjašnjena.

Prvi dugometr. film O. Wellesa, od 1962. do 2002. u anketama brit. časopisa Sight and Sound svakih deset godina biran je za najbolji film svih vremena. Povjesničari izdvajaju mnogobrojne inovativne elemente: složenu narativnu strukturu (zbivanja vezana za gl. lik prikazuju se iz više perspektiva, što se dovodi u vezu s Wellesovom fascinacijom romanom Srce tame Josepha Conrada), uporabu zvuka koja nije isključivo realistički motivirana, nego i artistički, a često i sinestezijski te je zasnovana i na neuobičajenim elipsama kojima se izvode vremenski i montažni prijelazi, potom uporabu širokokutnih objektiva kojima se postiže dubinska oštrina u funkciji dramatiziranja prizora, posebice odnosa među likovima. Uz te značajke, zbog kojih se film smatra pretečom modernističkog stila, kritika je isticala povišenu, ali skladnu retoričnost režijskog postupka koja je u suprotnosti s klas. amer. prosedeom tzv. nevidljive režije: iznimnu glum. ekspresivnost, osebujne, smione rakurse, ekspresionističku fotografiju, partituru B. Herrmanna – stilsko bogatstvo zbog kojega franc. kritika takav stil naziva baroknim. Umnogome vrhunski primjer podžanra »americane«, film je bio podosta originalan i tematski – raščlanio je ulogu medija u javnom životu, prožimanje intimnog života i politike, mentalitet vrhova društv. moći. Komercijalno slabo uspješan, u amer. kritike ugl. prihvaćen aklamacijom, film je bio nominiran za devet Oscara (nagrađen je samo scenarij), no njegovo puno značenje i vrijednost otkrivaju se tek poslije, potkraj 1950-ih, odn. u vrijeme pojave tzv. autorske kritike, iako su se javljala i povremena osporavanja, npr. da je film puko »preslikavanje« života novinskog magnata W. R. Hearsta ili da su u stvaranju filma bili presudni tekst H. J. Mankiewicza i snimateljske intervencije G. Tolanda (P. Kael). Mnogi glumci duguju filmu svoje uspješne karijere (J. Cotten), ugl. film. debitanti iz Wellesove njujorške kaz. skupine Mercury Theatre, a filmom počinje i briljantna karijera skladatelja B. Herrmanna.

A. Peterlić