Ivanovo djetinjstvo

Ivanovo djetinjstvo (Ivanovo detstvo, 1962), SSSR, c/b, 95min, Mosfilm, r.: Andrej Tarkovski, sc.: Mihail Papava, Vladimir Bogomilov, E. Smirnov, Andrej Mihalkov-Končalovski, A. Tarkovski prema Bogomilovljevoj pripovijetki Ivan, df.: Vadim Jusov, glazba: Vječeslav Ovčinikov, ul.: Nikolaj »Kolja« Burljajev (Ivan), Valentin Zubkov (kapetan Kolin), Jevgenij Žarikov (poručnik Galcev), Stepan Krilov (narednik Katasonič), Nikolaj Grinko (pukovnik Grjaznov), Irina Tarkovska [Irma Rausch] (Ivanova majka), Valentina Maljavina (Maša), A. Mihalkov-Končalovski (vojnik).

Pretapanje snova i stvarnosti tvori percepciju izviđača Ivana. Njegova je svijest određena brutalnošću rata, a život usmjeren prema jedinom mogućem razrješenju: smrti.

Prvi cjelovečernji film A. Tarkovskog virtuozno rabi duge polagane vožnje, iznenadne izmjene totala i ekstremnih krupnih planova, dok. snimaka i naglašene simbolike, kosih rakursa i dvodimenzionalnih slika teleobjektiva, panoramske snimke i pokrete kamere koji prikazuju subjektivno viđenje predočenoga, a da bi postigao film. sintezu glazbe, zvuka i slike, tvoreći od heterogenih elemenata cjelinu apstraktnih odnosa. Zbivanja su u potpunosti podređena psihol. doživljaju, ratna se zbilja prikazuje neizravno, naglaskom na posljedicama koje uzrokuje, tradicionalna sredstva ekspozicije zamijenjena su nagovještajima i supostavljanjem, pojavni se svijet prikazuje kao funkcija mentalne, a ne materijalne stvarnosti. Premda se od početka uspostavlja jak kontrast između bogatstva i smirenosti jasnih, jarko osvijetljenih i čistih slika prirode pune zvukova, te mračnih, klaustrofobičnih, spaljenih i uništenih prostora rata, u kojima dominiraju duboke sjene i zloslutna tišina, Ivanova svijest, koja fokalizira i većinu »zbiljskih« prizora, spaja ta dva svijeta u halucinatorno jedinstvo koje kulminira sekvencom u kojoj se protagonist bori protiv Nijemaca u nejasno određenom prostoru na sučelju fizičkog i psihičkog. Završni san – halucinacija na podlozi ranijih sekvenci i motiva majke, vode i sestre tumači se kao Ivanov unutrašnji svijet, no protagonist je tada u fabularnom toku već mrtav, čime se gledatelja približava osjećaju nedostižnosti zaokruženja. Nakon problema sa sovj. cenzurom, uvelike riješenih zalaganjem M. Romma, film je u Veneciji nagrađen Zlatnim lavom, a na negativne kritike tal. ljevice odgovorio je J.-P. Sartre: »Jedinstvenim spojem Godardova brzog i eliptičnog ritma i Antonionijeve protoplazmatičke tromosti, Ivanovo djetinjstvo izražava eliptičnu brzinu i tragičnost povijesti; smrt jednog djeteta u mržnji i očajanju. Ništa, čak ni budući komunizam, ne može to iskupiti«.

T. Brlek