Ja sam bog otac

traži dalje ...

Ja sam bog otac (Padre padrone, 1977), Italija, boja, 114min, RAI/SACIS, r. i sc.: Paolo i Vittorio Taviani, prema autobiografiji Gavina Ledde, df.: Mario Masini, glazba: Egisto Macchi, ul.: Saverio Marconi (Gavino), Omero Antonutti (Gavinov otac), Marcella Michelangeli (majka), Fabrizio Forte (Gavino kao dijete), Stanko Molnar (Sebastiano), Nanni Moretti (Cesare), Mario Cenna (sluga/pastir).

Voljom despotskog oca, mali Gavino rano napušta školu i odrasta pod njegovom paskom kao pastir u zabiti Sardinije. Momačko sazrijevanje donosi prve klice pobune, želju za izobrazbom, osamostaljivanjem i promjenom.

Autobiografija tal. lingvista i književnika G. Ledde poslužila je braći Taviani za sugestivan (kritički) prikaz surovosti ruralne Italije i patrijarhalnog sustava, koji se dobro uklopio u trend društveno angažiranog i polit. filma u tal. kinematografiji 1970-ih, a kao jedan od njegovih najpoetičnijih primjeraka. Katarzičnu dramu o odrastanju u nametnutim okolnostima redatelji ugl. grade na suprotstavljanju likova zadrta oca – »gospodara«, kao proizvoda društv. sredine, i krajolika sa senzibilnim i znatiželjnim dječakom – »robom«, osuđenim na samotni gorštački život. Baštineći konvencije neorealizma – snimanje na izvornim lokacijama, s prirodnim svjetlom i ugl. neprofesionalnim glumcima koji govore lokalnim dijalektom, braća Taviani rade nekoliko stilskih iskoraka iz pseudodok. i realističke matrice – mjestimice nadrealnim skokovima u subjektivne projekcije i psihol. stanja likova, a osobito eklektičnim zvučnim prosedeom. Dominaciju prizornih, katkada pojačanih, šumova prekidaju glazb. inserti i lajtmotivi (npr. Straussov valcer) različitih izvora u funkciji sukobljavanja ruralnog i urbanog, fizičkog i duhovnog, stvarnog i priželjkivanog, te naglašenog objektivnog i potisnutog subjektivnog motrišta. Posebnu ulogu – metaforičkog zatvora, podcrtanu ekspresivnim impostacijama osamljena lika u pomno komponirane totale, odigrao je sam krajolik. Izvorno rađen za televiziju, film je u Cannesu 1977. osvojio Zlatnu palmu i nagradu međunar. kritike.

D. Nenadić

ilustracija
JA SAM BOG OTAC, P. i V. Taviani (Omero Antonutti i Saverio Marconi)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Ja sam bog otac. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/729>.